06 maj PROPADANJE U NEPOZNATO  

Uvijek sam se pitao odakle sam potekao i gdje pripadam. Kad sam bio još u pelenama govorili su mi da su me donijele rode, a kad sam malo odrastao rekli su mi da je za moje postojanje odgovorna ševa. Koja je uopće razlika? Je li me rodila majka ili sam s neke druge planete? Mars, Jupiter, Planet Izgubljenih? Jesu li svijet i svemir istovrsni pojmovi, ili ih trebam razmatrati iz nekoga drugoga ugla?

U ništavilu ne postoje niti ptice niti „nevine ptice“, ali možda zapravo i postoje u nekim drugim oblicima i bojama. Tamo je sva materija rastavljena na proste faktore. Čestice su sitnije od atoma i titraju u blistavoj svjetlosti iz koje je sve nastalo, a u jednome trenutku jednako tako sve može i nestati. Zar je to uopće bitno?

U jednome trenutku odnekud sam pao na ovaj svijet. Možda je to bilo iz nečega, a možda je bilo i iz ničega. Sjećam se samo toga da sam do ove točke i ovoga stanja dugo padao, a kada sam se napokon prizemljio nastavio sam i dalje padati.

Radilo se o prijelazu iz visokoga u nisko, iz šupljeg u prazno, a ispred mene su se miješali svjetlost i tama tvoreći zajedno trenutke postojanja ili možda nepostojanja.

Uz mnoštvo zvukova, oblika i boja koji su lebdjeli oko mene smjenjivali su se neobični i tajanstveni ambijenti iz mnogih nepoznatih svjetova. Samo Stvoritelj zna koliko je bilo mojih uspona i padova. Sve ono što sam proživljavao događalo se očito bilo kako bih se prosvijetlio i došao do nekakvih spoznaja.

Nije mi poznato koliko je to padanje trajalo. Možda se radilo o cijeloj vječnosti, ali što je to uopće vječnost? Postoji li razlika između vječnosti i vremena? U pravome smislu vrijeme ne postoji, a vječnost je tek trenutak malo drugačiji od svih ostalih koji za nas ljude na neki način ipak prođe, ili možda uopće ne prolazi već lebdi i titra kao zvijezde.

Nije mi bilo poznato jesam li padao skupa sa svojim zemaljskim tijelom ili mi je duša bila odvojena od toga tijela. Ovoga puta u meni su se miješali osjećaji kakve do sada nisam nikada osjetio. Bilo mi je jasno da se ne radi o astralnim snovima jer sam s njima imao poprilično iskustva. Bestjelesno stanje ponekad stvara osjećaj tjelesnosti, ali ovoga puta nisam bio niti tu niti tamo. Cijela moja stvarnost bila je putovanje, a to putovanje bilo je propadanje.

Slike pred mojim očima prikazivale su se kao da sam u nekoj kino dvorani s poboljšanom tehnologijom. Sve je bilo veoma stvarno, a moji osjećaji bili su višestruko snažniji nego oni zemaljski. Film koji sam gledao bio je moj život, ali iz nekoga drugoga ugla, neke druge dimenzije.

Neki detalji iz moga života, ako je to uopće bio moj pravi život, do sada mi nisu bili uopće poznati ili sam ih zbog nekoga razloga bio zaboravio. Primijetio sam da sam se u tome životu ili možda u jednoj njegovoj verziji često valjao po tlu, što je možda bilo pod utjecajem alkohola, a možda zbog nekih droga koje su nepoznatim putovima i kanalima ušle u moje tijelo.

U svome životu se nisam nikada drogirao, ali možda ovaj zrak koji me okružuje ima u sebi neka halucinogena svojstva. Teško mi je odrediti radi li se o kisiku ili o njegovoj mješavini s nekim sastojcima koji omogućuju neku vrstu ekstaze sa sposobnošću da u meni budi nepoznate dimenzije i svjetove. U životu nikada ne znamo gdje ćemo se probuditi ili možda gdje ćemo zaspati. Postoji li razlika između života i smrti? Je li život smrt ili je smrt život? Je li život san ili je san život?

U nekome trenutku učinilo mi se da me je netko napucao nogom u stražnjicu, a nakon tog počasnog pogotka probudio sam se na podu gdje sam plazio skupa s crvima. Među tim crvima pokušavao sam pronaći ljude jer ih među majmunima očito nisam pronalazio.

Dok sam se pokušavao razbistriti, između sivila i bunila, ugledao sam jednu osobu. Učinilo mi se da je to bio Charles Darwin. On mi je pokušavao nešto reći ili objasniti, očito iz razloga da mi pomogne shvatiti situaciju u kojoj se nalazim, ali ga nisam dobro razumio jer su šumovi koji su dolazili do mene bili veoma jaki i potpuno izmiješani.

Kao da je između nas postojalo nešto što je utjecalo na zvučne tonove remeteći govornu komunikaciju, a u jednome trenutku učinilo mi se kao da čujem sve poznate i nepoznate jezike koji su se miješali u onaj jedinstveni univerzalni jezik još iz davnih vremena Babilonske kule.

Svoj nekadašnji svijet sada sam vidio naopačke, iz jednoga drugoga ugla, druge dimenzije, ili možda iza druge strane zrcala. Sve te slike koje su mi se prikazivale kao na kino platnu nikako ne mogu opisati svojim riječima. Spektar boja bio mi je potpuno nepoznat, izgledalo mi je kao da su se dugine boje multiplicirale u beskonačni broj šarolikih nijansi pretapajući se u jednu jedinstvenu univerzalnu boju koja je predstavljala sve poznate i nepoznate boje.

U jednome trenutku pred očima su mi se prikazale mnoge bajke i legende za koje sam čuo ili sam ih pročitao u svome starome svijetu te sam napokon shvatio da su one bile stvarne, a imao sam čast vidjeti i samo stvaranje svijeta.

Svi ovi prizori i pojave bili su zaista čudesni. Kroz moj um prolazila su mnoga pitanja, ako sam uopće postojao na ovoj razini stvarnosti. Je li i moj život bio samo bajka? Jesu li tajanstvena bića iz nepoznatih i dalekih dimenzija čitala i prepričavala priče o meni svojoj djeci i unucima? Jesu li ova moja nova stvarnost zaista postoji ili se radi samo o iluziji koja je samo plod moje mašte ili neke od mojih bezglavih ideja?

Svoju ludu glavu često sam stavljao na kocku riskirajući da je izgubim. Za svoga života žudio sam za mnogim ljudskim budalaštinama, bio sam avanturističkoga duha i veoma radoznale naravi, a posebno sam bio zainteresiran za mistiku, naučnu fantastiku i sva područja paranormalnoga.

Znao sam da je moj život samo jedan trenutak u vječnosti, jedan treptaj u beskrajnom ništavilu, a moj lik akumulirao je u sebi zaboravljena sjećanja. Iako sam u svoj svojoj veličini bio manji od zrnca prašine u svemiru, uvijek sam pokušavao dokazivati sebi i drugima sve ono što postoji izvan granica mogućega. Pritom sam postavljao sebi i drugima razna pitanja. Tko sam to ja? Koja je moja uloga na ovome svijetu? Kuda idem i gdje mogu doći na kraju svoga puta?

U djeliću sekunde ili nekom neodređenom trenutku (ne)postojanja ugledao sam ogromni kotač koji se vrtio. Smjer okretanja ne mogu definirati niti opisati jer se s takvom vrstom gibanja do sada nisam susreo. Taj kotač se nije gibao niti gore dolje, niti lijevo desno, niti ukoso, niti je to bila kombinacija bilo čega od navedenog. Pitao sam se predstavlja li taj kotač vrijeme ili vječnost ili život općenito ili moj život. Nisam dobio priliku previše razmišljati o tome jer sam veoma brzo bio izbačen kao katapultom u ovu stvarnost, jednu od milijarde mogućih koje su se bile prikazale pred mojim očima.

Odjednom sam postao malo dijete te sam radoznalo promatrao slike koje su se ispred mene mijenjale kao na pokretnoj traci. Očito sam putovao kroz vrijeme, ali to moje putovanje nije bilo onakvo kakvim sam ga zamišljao, jer se ono odvijalo u posve kaotičnome ritmu. Pred mojim očima slike su se mijenjale u nepravilnom rasporedu, a događaji su mi bili pomiješani kao da ih je netko nabacao zbrda zdola. U pravome životu oni mi se nisu odvijali u takvom redoslijedu.

Možda sam sve te slike doživljavao na takav način zbog onoga golemoga kotača koji im je promijenio brzinu, smjer i raspored te je djelovao na njih na taj način da se mijenjaju i vrte u njegovome ritmu. Ili mi se možda samo vrtjelo u glavi od njegove neobične i nesvakodnevne vrtnje koja me je omamila i poremetila mi moždane vijuge. Ako se tako nešto uopće može dogoditi u bestjelesnom stanju.

Ni dalje nisam mogao razlučiti je li mi duša odvojena od tijela. U normalnim uvjetima ne bih mogao putovati na ovakva mjesta da mi je duša unutar tijela, ali možda bih na neki način mogao putovati čak i skupa sa svojim tijelom.

Smatrao sam da na svijetu nije ništa nemoguće ako nam je vjera veća od zrnca gorušice. Nisam nikada poželio da se ove slike mijenjaju ispred mene svjetlosnom brzinom u suludom ritmu. Je li sve ovo samo dio astralne projekcije ili se netko neslano poigrava sa mnom? Jesam li možda potpuno poludio?

U trenutku su ispred mene proletjeli moji najraniji dani. Ugledao sam roditelje, rodbinu i prijatelje kako me dozivaju, igraju se sa mnom i tepaju mi. Jesu li oni to činili kako bi mi se narugali ili kako bi malo prekratili svoje vrijeme?

Shvatio sam da ljudi ne znaju što bi i kuda bi sa sobom, a još manje znaju upravljati sa slobodnim vremenom. Čitav svemir giba se po nekim unaprijed zadanim i zapisanim koordinatama te je očito da mi ljudi možemo utjecati samo na neke sitnice između zupčanika.

Naš život često je učahuren kao brod u boci alkohola, a mi smo samo duhovi u toj boci koji se bore plivajući među fekalijama kako bi izronili na čistu stranu života. Postoji li uopće ta čista strana života? U koju luku će doploviti brod koji plovi naslijepo?

Dok sam padao ispred mene su se i dalje mijenjale mnoge slike kao na pokretnoj traci, ali sada u mnogo bržem ritmu. Osjećao sam svoje tijelo kako se mijenja, raste. Ili sam se možda samo širio kako bih primio u sebe tu golemu količinu informacija, što bi moglo rezultirati time da se jednoga dana rasplinem poput balona od prenatrpanosti podacima. Moje tijelo je već bilo toliko zasićeno da niti jedno poznato računalo ne bi moglo u sebe pohraniti toliko podataka. Nitko ne može zamisliti takvu informacijsku krizu koja se odvijala u mome biću.

Dok sam razmišljao o tome koje je doba dana ili noći u realnome svijetu mojeg postojanja, ispred očiju su mi proletjele slike iz najranijeg djetinjstva. Kao djeca smo ja i moji drugovi bili veoma nestašni, imali smo neobične hobije i bilo nas je veoma teško kontrolirati jer su nam roditelji bili uglavnom  zaposleni.

U svojim slavnim danima gađali smo ljude vodenim balonima pri čemu smo najčešće birali za mete žene ili one mete od kojih nismo očekivali da nam uzvrate udarac. Međutim, naše žrtve nisu bile posve nevine jer su nam se često odužile šamarima koji su za nas bili ravni srednjovjekovnom sramoćenju na stupu sramote. To su sve bile posve zaslužene nagrade za naše nepodopštine. Zar je to sve sada uopće bitno?

Nastavio sam i dalje padati tonući pritom u sve dublju besmisao. Svijet oko mene bio je poput ogromne pozornice na kojoj su mi se ljudi smijali, klicali i navijali za mene kao da sam toreador koji se bori protiv bikova, nudeći im dobru zabavu i predstavu.

Za života sam volio medijsku pozornost i oči javnosti su često bile uprte u mene, a sada sam bio podvrgnut sramoćenju kao na stupu sramote. Na naplatu su došle sve moje greške koje sam počinio u životu vraćajući se natrag kao loša karma. Svi oni koji su mi se nekada divili sada mi se izrugivali vraćajući mi natrag balone s vodom u obliku ledenoga tuša. Dobivao sam pljuske i od ljudi koje sam povrijedio i od onih kojima sam pomogao u životu.

Katapultiranje vodenim balonima bilo je sitnica, jer smo se mi klipani dirali i u stare babe, babetine ili neuke babetine kako smo ih često nazivali. Tako smo vodili ratove protiv baba i njihovih obitelji pri čemu smo se služili uznemirujućim telefonskim pozivima. Ponekad smo im naručili službu buđenja da ih razbudi na vrijeme, pizze taxi da ne bi bile gladne, vodoinstalatere kako bi im špine bile u dobrom stanju, a jednom čak i pogrebnu službu da brine o njima živima.

Podmetali smo im vezane konope kako bi se na njih spotaknule iako se to srećom nije nikada dogodilo te smo ih pokušali iznenaditi stavljajući im gomilu umjetne tvorevine, tzv. ljigavac na kvake od ulaznih vrata kuće. U prosincu smo bacali petarde na njihova vrata, prozore, u dvorišta, ali njihove obitelji su bile uvijek na nas spremne.

U jednome trenutku slike ispred mene počele su pucati i rušiti se jedna za drugom kao kule od karata. Očito sam upao u crnu rupu. Ugledao sam onaj golemi kotač kako se trese kao da će iskočiti iz svoga ležišta te sam se pitao što će biti sa mnom ako se to dogodi, a on me nije pitao za mišljenje već je ubrzo nestao ispred mojih očiju.

Moje djetinjstvo se raspalo, a ispred mene je iskrsnuo domovinski rat. Sada više nisam bio sam. Mnogi ljudi padali su jedan za drugim i mnoga kultura bila je uništena. Pridružili su mi se sa svim svojim bolima i krikovima očajnički vapijući za pravdom i tražeći od mene pomoć. Znao sam sve njihove misli, želje, nade, boli, čežnje i patnje, ali nisam znao kako bih im pomogao. Sve to očito je bila kazna za moje zemaljske grijehe i propuste. Pitao sam se nalazim li se u nekoj verziji pakla ili možda u nekoj odaji boli.

Ne, to nije bio pakao jer su ubrzo prošle sve te muke. Sada sam pak vidio sebe u svojim studentskim danima. Moj život je prešao u jednu zreliju i veseliju fazu, ali ni ovdje nisu cvjetale samo ruže. Ispred mene su se miješale mnoge žene, mnoge izgubljene simpatije i ljubavi. U pozadini su zvečali i moji drugi poroci kao primjerice kockanje, roulette, klađenje u sportskim kladionicama, alkohol i sl. Žene mogu zaista učiniti svašta od muškarca, pretvarajući ga u svoju lutku ili poslušnoga roba.

U jednome trenutku ugledao sam svoje dvije smrti. To se dogodilo jedne večeri u Dubrovniku dok sam bio u alkoholiziranome stanju skupa sa svojim prijateljima pred zavjetnom crkvicom dubrovačkih pomoraca na Gorici sv. Vlaha, sjeveroistočno od brda Velika i Mala Petka. Prvo sam izbjegao smrt od pada s dotične crkvice, a nakon toga sam se samim čudom uhvatio za tlo prije pada u duboku provaliju. Pokraj mene je bio moj dobri i vjerni čuvar arhanđeo Rafael koji nije dopustio da poginem te noći.

Sada su se preda mnom počeli mijenjati dani i noći u najbržem ritmu do sada. Ne znam ni sam koliko dugo vremena je prošlo. U mome životu bile su dvije žene. Jedna koju sam oženio i ona koju sam volio najviše na svijetu, ali je nisam oženio. Shvatio sam da je taj kotač bio sudbina jer je sudbina ta koja se okreće, a život pak stoji zaleđen u jednome trenutku. Rečeno mi je da sam trebao zaviriti u taj kotač sudbine, ali sam za života to očito propustio učiniti. U njemu je bila zapisana moja budućnost i kraj jednoga od mnogih života ili možda samo jedne od mnogih priča za koje još nisam siguran jesu li ikada bile ispričane.

Trenutno su i neuke babe bile u boljoj poziciji nego ja. One barem imaju u sebi djelić života, a meni nije poznato gdje sam, gdje ću završiti i u kojoj fazi života ili smrti se trenutno nalazim. Znam samo to da putujem, padam, gubim se, nestajem.

One barem pletu svojim unucima džempere, kuhaju, pričaju, tračaju, bacaju kletve i uroke, sjede u svome dvorištu i gledaju prolaznike. Njima je poznat svaki detalj o svim slučajnim prolaznicima pa tako i o meni. Veoma dobro im je poznato tko sam ja, s kime sam živio, s čime sam se bavio, koji su mi bili ciljevi u životu.

One su u mome životu nabacale na mene toliko kletvi i uroka da je pravoslavni svećenik imao pune ruke posla oko uklanjanja njihovih zlih prijetnji. Namjestile su mi i to da izgubim jednu jedinu pravu ljubav u svome životu do koje mi je bilo stalo. Sve su one znale jer je jedna od njih bila vještica. Znaju one i onu drugu stranu, one znaju i ono što ni ja sada ne znam, one znaju gdje sam to ja, kuda idem i kuda propadam.

U vještice sam počeo vjerovati još kao dijete kada su mi pričali mnoge bajke o njima sve dok i sam nisam počeo čitati. Zatim sam u osnovnoj školi pročitao knjigu „Vještice“ od britanskog pisca norveškog porijekla Roalda Dahla. Nakon toga sam prestao vjerovati u njihovo postojanje, ali u svojim tridesetim godinama sam počeo ići redovito u crkvu te sam itekako bio upoznat s time da zlo postoji na svakome koraku te dakle nije nemoguće da postoje i zle vještice, zle babe koje nabacuju kletve i uroke na nedužne ljude koji im se nađu na putu. One ne moraju imati metlu kako ih opisuju u bajkama iako su vještice na metli također stvarne, ali one žive u nekim drugim dimenzijama. Uostalom, sve mi je bilo dopušteno vidjeti u mojim vizijama na ovome mjestu.

Tajanstveni kotač mi se sada ukazao opet, ali ovaj put se počeo gibati sve sporije i sporije i iz njegovoga središta vidio sam jednu damu u crnome kako izlazi i ide prema meni. Njeno lice mi se još nije ukazalo, ali shvatio sam da to nije bila vještica već smrt sa svojom kosom koja je došla po mene. Sada mi je bilo omogućeno da vidim i zadnje slike iz svoga života. Bilo je to za vrijeme moga djetinjstva kada smo naručili pogrebnu službu jednoj babi. Potajice smo promatrali kakve će biti reakcije grobara i njezine obitelji kada grobar pokuca na njihova vrata.

Međutim, iznenadio sam se kada sam vidio da je grobar umjesto na vrata babine kuće pozvonio na vrata naše kuće koja se nalazila nasuprot njene kuće. Pomislio sam da je netko prijavio moju lažnu dojavu grobarima i da će me oni sada tužiti mojoj obitelji kako bih ja ispaštao za svoje grijehe, ali tada sam pored moje kuće vidio osmrtnicu. Nisam mogao vjerovati kada sam na toj osmrtnici vidio svoju fotografiju i čitko pročitao svoje ime i prezime. Je li to možda kakva neslana šala mojih drugova? Ta nisu valjda uspjeli tiskati osmrtnicu i pozvati grobare tako brzo, a da moja obitelj to nije primijetila?

Uskoro sam vidio ljude kako izlaze s kovčegom. U tome kovčegu sam bio ja u beživotnom stanju. Nisam mogao vjerovati. Je li to objašnjenje za ovo stanje u kojem se sada nalazim? Gdje je nestao cijeli moj život poslije mojega djetinjstva? Rat, studiranje, žene, karijera?

Okolo mene su se polako počeli gubiti oblici kao da ih je netko brisao gumicom za brisanje. Nestajale su kuće, neboderi, livade, stabla, ljudi. Zavapio sam očajnički dozivajući pomoć i nadajući se da je sve ovo samo jedno od mojih alkoholnih priviđenja ili posljedica djelovanja neke droge koju mi je vjerojatno netko ulio u piće kad smo bili večeras u diskoteci. Pokušao sam se ošamariti kao što sam to do sada više puta prakticirao nakon pijančevanja da se osvijestim, ali moja ruka proletjela je kroz zrak. Tada sam se pokušao udariti nogom u stražnjicu, uštipnuti se, proliti se vodom da se razbudim, ali ništa mi od svega toga ovoga puta nije polazilo za rukom. Očito sam previše popio kada mi se sada priviđaju sve krezube babe kojima smo priređivali neslane šale.

„Braćo moja, nisam samo ja bio zao, gdje ste sada vi da dijelite moju sudbinu?“ zavapio sam. „Smilujte mi se, mile bakice, ta ja sam onda bio samo neuko radoznalo dijete, oprostite mi.“

U svome bunilu više ni sam ne znam što sam buncao. Preda mnom su bile Tereza, Mara, Anđelka, Ivanica, Polovinka, Jelica, Ankica i zagonetno su mi se smješkale. Shvatio sam da sam sada očito ružniji od svih tih baba jer mi se inače ne bi ovako ružno podsmjehivale.

Možda sam u jednoj dimenziji zaista imao sretan život, ali u drugoj je moja priča očito bila drugačija. Smrt mi je pružila ruku da pođem sa njom. Rekla mi je da će mi putem sve polako ispričati, jer je pred nama cijela vječnost. Zadnji put izgovorio sam ime svoje ljubljene djevojke i zadnji put moje oči su vidjele ovaj svijet. Pitam se što će biti sutra i kakva vječnost me čeka. Nadam se da ću vam jednom moći ispričati ove moje doživljaje. Za sada, zbogom zauvijek.

Autor: Ivan Gaćina

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Propadanje u nepoznato“ izdvojena je na konkursu „Promena“).