31 dec Poema o čoveku koji ne ume da spava
Kada dodje sa posla
moj brat jede,
popije svoju drugu
kafu tog dana,
uputi slomljen pogled ka ulaznim vratima
svoje kuće
i ode u krevet.
Krevet mu je neudoban
ali ne jer ga žulja tvrd dušek
već zato što je
nekada imao snove
za koje misli da ne znam
kada mi kaže
da batalim pisanje pesama
i nadjem neki normalan posao.
Prevrće se tako cele noći
sa jedne na drugu stranu
dok mu mačka leži pokraj glave
i sanja jednu sasvim običnu devojku
sa sasvim običnim osmehom na licu.
Sanja da ga neko zove oče,
da mu neko pomaže u popravljanju
njegovog starog i razdrndanog
automobila,
da mu neko koga razume
skuva tu kafu koju pije
kada se vrati sa posla
dok ja gledam u nebo
i razmišljam
o tome kako smo svi mi zvezdana prašina
koja je okrutno
kažnjena da je telo zarobljava.
Odspava on tako svojih
šest do osam sati
a zatim ustane,
popije svoju prvu kafu
i ode na posao
sa kojeg će se vratiti tek uveče
kada ceo grad bude večerao,
kada se iz svake kuće bude čula graja
dece nezadovoljne
povečerjem koje su im roditelji odredili
i svadja tih istih roditelja
oko novca,
na svoju drugu kafu
i noć u kojoj će ga opet
žuljati snovi.
Zato,
dok tišina vlada mrakom,
ja u njegovu čast
i čast svih onih koji su ikada sanjali
do jutra slušam tužne pesme,
plačem
i pišem poeziju.
Autor Damjan A. Unčević
Fotografija favim.com
Sorry, the comment form is closed at this time.