Očiju punih, obraza suvih

26. фебруара 2019.

Kad počne da ti nedostaje, dođe sa kišom, tiho i polako. Krene tako što počinje na nekim obroncima Velebita gdje se kao najljepše slikarsko platno oslikava u očima djeteta. Zatim se polako bistri, baš poput vode željne da nađe svoj put. Susreće se u traženju, kao lutalica u potrazi sa svojom lukom. Onom što se sakrila negdje na nekom ostrvu, gdje sve živi od soli, golih koljena i širokog osmijeha. Nisam znala kako opišem to mjesto unutar srca, tamo gdje ti duša spava i miruje kao da ti ništa drugo i ne treba. Gdje mi se ne nestaje, već traje, ništa me ne boli, dok je u svijetu puno boli. Toliko bilja raste iz tog kamena, kao da je prkosno od sna.

Hodam po hladnom tlu i nedostaje mi vrućina, da mi ubrza rad srca. Želim da hodam u daljinama tih stijena, što skrivaju svaki nemir i svu tu vodu odgurnu od sebe. Ne umijem da objasnim koliko nemira mi se sakrilo pod stopalima, koliko teških skela se okačilo na  leđa, kao na nekoj polovnoj i hladnoj građevini. Pamtim te riječi ljepše i važnije od sunčevog sjaja. Riječi što nas spašavaju kad nam je dosta tišine, onih beskrajno dubokih i hrabrih riječi. Sanjam kako sam zauvijek dio tog oka majčinskog, spasonosnog zagrljaja i neobične hrabrosti. Znam da ću ponekad pasti, raskrvariti koljena i bojati se da nastavim dalje. Isto tako znam da je negdje u daljinama, u nekom ljepšem i boljem vremenu rasti jedna biljka. Velika, važna i prkosna u svojoj dobroti. Voljela bih da volim ljude kao ona, iskreno, nesebično i da dam sve od sebe. Satkana od beskrajno sjajnih zvijezda i još ljepšeg nebeskog svoda. Bojim se da je izgubim u nekoj bajci, jer je ona i nastala iz bajke dok je prepričavala svojoj djeci pred spavanje.

 Neće mi biti teško da se  vratim, jer znam da će ostati tu blizu, nadomak srca. U slučaju da se okliznem i posrnem, te tople majčinske ruke će biti spremne da zagrle sve ono što je ostalo od mene. Ponekad beznačajno, malo i sitno u isti mah. Nekad se bojim da ne postanem onaj loš sin, kojeg njegova majka voli uprkos svemu. Dugujem joj zbog hrabrosti, obrisanih suza i topline bez koje ne bih mogla naprijed. Opet je rekla, kako ona i nije ništa posebno i da su riječi ponekad jače nego što trebaju biti. Ne umijem ni da objasnim, koliko mi nedostaje svaki put kad mi se oči napune suzama, dok se obrazi ustežu i ne daju te poplave po licu.  Tad sam hrabra, snažna i ličim na nju dok skupljam suze u uglu oka. Nedostaje mi dok brojim sve te tišine u glavi od kojih me spašava.  Tiha i ponosna, kao prava majka…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com