13 nov NOĆ

Mrkli mrak. Nakon kiše snijeg se pretvorio u bljuzgavicu. Pokisao, drhtim na krovu zgrade. Brojim ulične svjetiljke, drveće i saobraćajne znakove da se zagrijem i zaspim. Plašim se tmuše u kojoj se ništa živo ne vidi. Spavam na jedno oko, pa mi je navika da čkiljim i kad je obdanica. Zažmurim i vrisnem da me niko ne čuje. U trenu drveće počne prijatno patiti, a ulična rasvjeta biva u restrikciji. Pade mi na um jaran koji je pričao da zemlja plače sa pojavom jutarnje rose i inja, a drveće dobija osip , pa pušta korijenje kako bi izniklo na površinu jer tamo je spas, ukoliko nema asfalta.

Ko sam ja? Šta mogu sad? Zvali su me Domo. Roditelji mi nisu nadjenuli ime. Odazivam se jedino na Stenlijev lavež. Večeras je zalajao tako da je mrak pao samo na nas. Kiša je pala samo na nas. Stenlija sam upoznao, ima efta dana, kod fabrike cipela u kojoj sam radio prije rata. Ljetovanja smo provodili u njoj. Proizvodili obuću od najbolje kože. Zajeb se dogodio kad smo na lageru imali previše čizama. Jedne i sad nosim i nikako da naučim da hodam u njima. Na domalom prstu imam kurje oko, koje je razjapilo. Unezvereno me gleda dok nazuvam čarape, koje mi je poklonila milosrdna udovica od njenog pokojnika. Bilo joj je žao što je morala muževljevu odjeću baciti niz rijeku radi običaja i lakšeg treniranja zaborava. Lijeva čarapa ima rupu na peti, a nokat kojeg ne mogu da otkinem ni britvom, omogućio je palcu luftiranje.
Fabrika je orunula baš kao i njeni bivši radnici. Jeziva je i memljiva. Tu još miriše koža i zna da me omami, jer je pomiješana sa amonijakom i prašinčinom koja izaziva kavernu na lijevom plućnom krilu. Smrad nalik zapaljenom kanapu je nepodnošljiv. Pritajim se u ćošak. Trljam dlan o dlan, prizivam svog Manitiša i milujem Stenlijevu kičmu na kojoj su dlake počele opadati od silnog češanja. Spopale su ga buve i nekakva šuga. Učim ga da čita natpise na zidovima. Voli grafit crvenog psa na kojeg skakuće ne bi li se poigrali. Te žvrljotine ipak nisu samo za moj rđavi vid.

U smiraj noći izvadim čuturu iz prišivenog unutrašnjeg džepa, tuđinskog sivog kaputa, koji evo visi na meni. Prisvojio sam ga, kao čuturu i psa. Ili oni mene? Propio sam se u ratu kao i većina boraca za ništa koji su strahote željeli prebroditi u litrima alkohola. Prazne flaše porazbijane su nakon užasa. Stenli je ljubomoran na čuturu. Smeta mu što ga zanemarim kad se opijem. Pravi je haver. Uvijek trezven. Čuva me. Kosku koju sam našao na pločicama javne kuhinje tamani po dva dana. Nije izbirljiv, dok meni želudac slabije podnosi pasulj. Ratne graške i konzerve skupim u stare novine za potpalu. Olovo i bajate vijesti dogoreše i drhtavica stade. Hrčemo uveliko obojica.

Manitaš me zove. “Domoo, Doomo…” Dugo ga nije bilo. Pomislih da sam se otarasio te fukare. Čujem njegov tupi glas, pravi muški. Lomi me. Vidim mu zube, lice ne uspijevam. Vratne žile su u grču, dok treperi glas mojim ušima . „Domo u fabrici šišti slavina od gasa. Hitaj tamo da je zatvoriš inače odoste svi u zrak. Hitaj! Spašavaj glave svih radnika koji ne rade ništa.“
Obično prelazim most. Odgegah se prečicom kroz haustor. Stigoh do slavine koje nije ni bilo. Ni fabrike čak nije bilo. Kurje oko je puklo, a ja i dalje buncam pored jarana i ne razaznajem javu i san, noć i dan. Prenesem svog Stenlija na klupu ispred zgrade, sa četiri daske, jer ona za naslon fali. Legnem da umrem. Nisam više čuo Manitaša. Pomislih želja će mi se ostvariti, da napokon nađem pokojnog Gojka i razdužim čarape. Ciča zima baš kao u sabirnom centru. Grobljanska tišina. Ubodoh se na čiviju i vratih u žive. Stenli ne diše, a meni usta puna pjene.

Autor: Boris Bajić

Fotografije: pinterest.com