15 jun Njegovo novo ruho

Zvuk se s mukom probija kroz ljepljivu tamu sna. Izobličen i napadan, u početku nije ništa više do anomalija u entropiji usnulosti. Postepeno, zvuk dobija oblik unutar sveobuhvatne tame.

Riječ po riječ se probija i konačno buka dobija smisao.

– Vrijeme je. Moraš otvoriti oči. – snažan glas odzvanja unutar njegova uma.

– Ne razumijem. Otvorene su.

– Nisu. Ova tama nije stvarna. Ona je proizvod tvoga uma.

– Ne osjećam ništa. Gdje sam?

– Moraš ostati miran. Pokušaj da se sjetiš. Ovo nije prvi put da razgovaramo.

– Znam. Tvoj glas, u isti tren je i poznat i stran. Kao da sam te već čuo, no nešto u njemu je drugačije.

– Prije samo razgovarali kao što se to inače čini. Sada ne razmjenjujemo riječi, razmjenjujemo misli.

– Zašto je sve ovako crno?

– Pokušaj se sjetiti. To je bitno. Mnogo smo vremena proveli spremajući se za ovaj trenutak.

– Kako da se sjetim kada ništa ne postoji. Moj um je pust, bez ijednog sjećanja.

– To nije istina. Počnimo lagano. Kako se zoveš?

– Ne znam.

– Znaš li kako se ja zovem?

– Ti…ti nemaš ime.

– Vidiš da se ipak sjećaš. – zadovoljno će glas.

– Možda, nisam siguran. Ovo je više bio osjećaj nego što je bilo sjećanje.

– Bitno je da smo pronašli početak. To ćemo iskoristiti. Reci mi, šta misliš kako se ja zovem?

Neko vrijeme vlada tišina. Probuđeni um grozničavo pokušava da se sjeti bar jednog komadića prošlosti jer shvata da je moralo nešto postojati prije ovoga trena. Strpljiv i nenametljiv, stranac čeka.

– Ne mogu, ne znam! – oštar glas ispunjen ljutnjom prekida tišinu.

– Pokušaj.

– Dođavola, šta da pokušam? Ne znam ni jesam li stvaran, niti znam gdje sam, niti šta sam. Samo glas u tami!

– Naravno da si stvaran. – smireno će sagovornik.

– Dokaži! Kako sam stvaran kada samoga sebe ne osjećam!?

– Otvori oči i dokazaću ti.

– Kako, kada su već otvorene, mada me ti uvjeravaš da nisu.

– Vjeruj mi, nisu. Vratimo se zadatku. Kako se ja zovem.

– Beskoristan si! Ne znam kako se zoveš! Ne znam ništa.

– Pokušaj se sjetiti. – smireno će glas.

– Samo me ostavi. Gubi se. Ja niš…

 – Ipak imamo nešto, zar ne?

– Nije ime.

– Nije ime?

– Ne. Ti nemaš ime. Ti imaš funkciju.

– Odlično. Koja je to funkcija. To mi reci i ja ću ti reći kako se zoveš.

– Nadzornik. Tvoja funkcija je Nadzornik, mada, to ti je i ime.

– Odlično. – zadovoljno će Nadzornik.

– Sada si ti na redu. Ispoštuj svoju riječ.

– Znači sjećaš se koncepta poštenja.

– Ne zamajavaj. Sjećam se. Sada mi reci kako se zovem.

– Tvoje ime je Rado Krv Prosipa.

– Kakvo je to ime? Ti se sprdaš samnom?! – novi talas ljutnje se uzdiže.

– Ne, naravno da se ne sprdam. To je tvoje ime. – pomalo zbunjeno će Nadzornik.

– To nije moje ime. To uopšte nije ime, prokletniče!

– Kako znaš? Sam kažeš da se ničega ne sjećaš.

– Ovo znam. Jednostavno znam. Lažove, šta pokušavaš? Gubi se odakle si došao, nemamo mi više o čemu razgovarati. – glas iskrivljen bjesom skoro je režanje.

– Moraš mi vjerovati. Nemam razloga da te lažem. Tvoje ime je Rado Krv Prosipa.

– Lažeš! Lažeš! Nema takvog imena na cijeloj planeti. Koja je uopšte tvoja uloga ovde?  Ako si ti već Nadzornik, je l’ ovo ćelija, tamnica? Je li ovako ja ispaštam za svoje grijehe? Reci mi! Ko zna šta sam bio u prošlosti. Ja ne sigurno. Ti, prokletniče! Negdje u mraku sjediš i posmatraš moju muku.

– Ne pričaj svašta. Ako ja lažem, ako ovo nije tvoje ime, kako se onda zoveš? – hladno će Nadzornik.

– Idiote! Jesi li ti uopšte slušao? Da znam kako se zovem ne bih tebe pitao. – maničan smijeh odjekuje kroz crnilo.

– Nema potrebe za uvredama. Ja sam ti rekao kako se zoveš.

– Hoćeš reći slagao. Navodno nosim ime koje niko drugi ne nosi niti može nositi jer je besmisleno.

– Možda tako izgleda, ali ime nije besmisleno. Maloprije si spomenuo planetu. Kako uopšte znaš da se nalazimo na planeti, štaviše, kako znaš da niko drugi nema ime kao tvoje, ili slično?

– Otkud ja znam kako znam! Jednostavno znam. Kao što znam da Rado Krv Prosipa nije moje ime. Sada idi, ostavi me. Želim da spavam i da se nikada ne probudim.

– Shvatam da si umoran, no to ti ne mogu dozvoliti.

– Ti to meni ne možeš dozvoliti? Kao da možeš uticati na mene.

– Više nego misliš. Vjeruj mi, nije ni u tvom interesu da sada odustaneš. Daleko si dogurao.

Smijeh, ovaj put lagan, opet odgovara Nadzorniku, kao da mu se ruga.

– Daleko sam dogurao na putu kojeg uopšte niti vidim niti osjećam, niti znam šta je. Jedino uvjerenje koje imam da idem u pravom smjeru je glas u mojoj glavi. Povrh svega sam slijep, jer da nisam, do sada bih se probudio iz ove proklete more. Lud i slijep, nekuda napredujem. Pa kako da se ne nasmiješ tome?

– Niti si lud niti slijep. Prestani da razmišljaš u negativnim kategorijama. Istraj ovo i sve će biti jasno na kraju. Nije ti mnogo ostalo. Ti sve znaš, samo se moraš sjetiti. – glas ispunjen podrškom odzvanja tamom.

Odgovora nema. Nakon dužeg vremena, tišina se opet nameće, protjerana ranijim razgovorom. Svjestan kritičnosti trenutka, Nadzornik se ne usuđuje da požuruje proces. Strpljiv, kao i do sada, čeka u tami, kao što je činio i mnogo puta ranije. Kroz misli mu prolaze svi oni koji su već nalazili na ovom mjestu, posebno ono koji ga nikada nisu napustili. Oni kojima nije mogao pomoći, iako je od samoga početka znao da tako mora biti. Za trenutak razmišlja da je ovo možda još jedan od izgubljenih. Dobro Zajednice iziskuje žrtve, inače zajednica nema smisla.

– Marko. – ime prosjeca kroz tamu.

– Šta? – iznenađeno će Nadzornik.

– Ime. Moje ime je Marko.

– Zar? Vidiš da si se ipak sjetio. – zadovoljno reče Nadzornik.

– Na kraju ipak priznaješ da si me lagao.

– Ne, Marko. Nisam te lagao. Situacija nije tako jednostavna. Ti jesi Marko, ali si i Rado Krv Prosipa.

– Sada te tek ne razumijem.

– Znam. To je razumljivo u ovoj fazi.

– Šta? Kakvoj fazi.

– Marko, sada ću da učinim nešto. Pokušaj da ostaneš smiren. Ništa se neće naglo promjeniti. Nemaš razloga da paničiš.

– Šta ćeš učiniti? Objasni mi.

– Žalio si se kako ništa ne osjećaš. Reci mi, osjećaš li sada nešto?

Opet neko vrijeme prolazi u tišini.

– Marko?

– Ovo nije normalno.

– Šta to?

– Osjećam…osjećam sebe, ali je osjećaj pogrešan.

– Opiši, molim te.

– Osjećam se glomazan, ogroman. Težak sam. Znam da sam pretežak, no ipak…

 – Ipak šta Marko?

– Ne osjećam neugodnost. Iako sam težak znam da imam snage da pomjerim tu težinu. Jednostavno, osjećam da su mi dimenzije pogrešne. Osjećam se groteskno.

– Groteskno je tako teška rječ. Da se samo možeš vidjeti mojim očima.

– Ti me možeš vidjeti? Cijelo ovo vrijeme? – nevjerica se lako nazire u glasu, a pomješana sa njom javlja se i očajna nada da sve ovo ipak ima neku svrhu.

– Da, Marko. Sada moraš obratiti pažnju. Šta osjećaš sada?

– Osjećam toplotu. Ne samo toplotu. I hladnoću. takođe. Mada, još nešto je tu.

– Samo nastavi. Opiši mi ovaj kontrast toplo-hladno.

– Hladnoća je svuda oko mene, iako je ne osjećam kao takvu. Jednostavno znam da je prostor oko mene hladan.

– Šta je sa toplotom?

– Toplota je moja, unutar mene. Između mene i hladnoće nalazi se nešto, ne znam kako to opisati. Neka vrsta sloja, barijere. Nešto je tu sigurno, mada ne mogu reći ništa više od toga.

– Dobro. Marko. Vratimo se onome što si maloprije spominjao. Osjetio si još nešto. Budi ljubazan pa opiši.

– Nešto unutar same toplote, kretanje neke vrste. Sporadično je, pojavi se tu i tamo, ali sam siguran da se nešto kreće unutar mene.

– Kako se osjećaš povodom toga?

– Ne osjećam pretnju niti neprijatnost. Kao da slušaš sopstveno srce kako kuca. Čak i da ne znaš šta se dešava, znaš da je osjećaj normalan, da je dio tebe, neotuđiv. Zašto imam osjećaj da sam neka vrsta mehanizma?

– Marko, moj Marko, ti si toliko mnogo više od toga. Sada te moram zamoliti za uslugu. Marko, otvori oči.

– Ne opet ove gluposti. Ne razumijem šta želiš reći.

– Pažljivo pogledaj sve oko sebe, sve ono čega si se sjetio i naučio. Pažljivo potraži tačku koja te zove i bez straha posegni za njom. Možeš toliko da učiniš. Ako je ne budeš pronašao, onda možeš ponovo zaspati, sigurno si mnogo umoran.

– Pokušaću. – složi se Marko, u suštini zadovoljan jer će se, na ovaj ili onaj način, neizvjesnost okončati.

Iznova, tišina se spustila na beskrajnu ravan Markova uma. S ono malo znanja koje je prikupio, smiren, osmotri samoga sebe. Tama se činila nešto manja, no tek toliko da se primjeti promjena, ništa više. Pored tame, toplota i hladnoća su tu i povremeni pokreti u njegovoj unutrašnjosti, poput malih zupčanika čiji rad se primjeti tek s vremena na vrijeme. Ime mu je Marko. To ime odgovara njegovim predstavama o prihvatljivim imenima, siguran je da nije jedini i zato daje prostora nadi da ovo sve ipak ima nekakvog smisla koji mu uporno izmiče.

Samo od sebe, nameće se pitanje drugog imena. Rado Krv Prosipa. Sa iznenađenjem shvata da mu ovo ime više nije strano. Ono pripada njemu i na neki podsvjestan, skoro instinktivan način, svjestan je toga. Uz mimikriju osmjeha otkriva da je Nadzornik ipak bio u pravu.
Dok mu misli i dalje kruže oko tajanstvene suštine sakrivene iza brutalnog imena, u daljini se javlja tačka svjetlosti, oštar kontrast okolnoj tmini. Sama pojava dolazi sa talasom pouzdanja i bez trunke sumnje, Marko zna da ga zove sebi.

Kao što je Nadzornik rekao, bez straha, bez oklijevanja, prepušta se zovu i uranja u bjelilo. Za trenutak je svjetlost napadna i naizgled bez kraja i početka. Trenutak prolazi i bjelina počinje da se rasipa poprimajući oblik stvari njemu poznatih.
Hladnoća više nije samo hladnoća, to je crnilo svemira ispunjeno nebrojenim zvjezdama. Zraci našeg sunca padaju po metalnom oklopu koji čuva toplotu njegove unutrašnjosti. Sveobuhvatan splet senzora i sistema potčinjenih njegovoj volji se budi, a zajedno sa njima, komandni kanali se pune informacijama i svi teku ka njemu, centru svega. Tek sada sve liježe na svoje mjesto. Napokon je otvorio oči.

Svemir oko njega je ispunjen različitim vidovima radijacije, tišini nema mjesta u konstantnoj komunikaciji između hiljada brodova, stanica i orbitalnih dokova, njegova unutrašnjost oživljava i po prvi put shvata da su to članovi njegove posade. Ratnici, operateri, inžinjeri, sve ih zna i svi oni znaju njega. Vezani su u cjelinu kao i svi drugi brodovi i njihove posade.

Nema sumnje u svoju svrhu. Agresivne linije i ratnički dizajn dovoljno govore, čak i neukom oku.
Kao i kod drugih jurišnih fregata, njegova su uzbuđenja bliske borbe na zvjezdanim bojištima gdje se uvijek smrti neprijatelja svjedoči iz prvog lica.

– Kako se osjećaš? – upita Nadzornik

– Dobro. Nemaš razloga za brigu. Operacija je uspješno prošla.

– Vidim da su ti se sjećanja vratila.

– Da. Sa njima i čežnja.

– Za tvojim originalnim tijelom?

– Da. Trebaće vremena da se naviknem na ovo.

– Mozak je fascinantan organ. Sposoban da se prilagodi skoro svemu. Neprevaziđen kapacitet za obradu podataka i imperativno djelovanje. Zato i jesu tu gdje si.

– Znam. Svi služimo Zajednici jer Zajednica služi nama.

– Ipak, čežnja ostaje. To je razumljivo. Svima koji su prošli kroz proces je to zajednička osobina. Na ovaj ili onaj način, sjećanje na oblik koji smo ranije imali se nametne s vremena na vrijeme kao čežnja za istim. Ipak, ni tvoja trenutna forma nije za odbaciti. – veselo će Nadzornik.

– Ne, naravno. Snaga i brzina. Moć koja mi je na raspolaganju. Toliko informacija. Tako drugačiji način posmatranja svemira. Ova forma svakako ima svojih prednosti.

– Flota uskoro započinje operacije. Izvrši dijagnozu svih svojih sistema dok si ovde. Kasnije nećeš imati prilike.

– Naravno.

– Sa srećom.

Nadzornik prekinu vezu i Marko osta okružen haosom neprekidnog toka informacija.
Gigantski orbitalno dokovi čuvaju njegovu umirenu formu, no veliki broj brodova ih je već napustio, oslobađajući mjesta drugima. Hiljade brodova i hiljade ljudski umova da ih potčine svojoj volji.
Spektar udova mu je potpuno promjenjen i umjesto ruku sada su mu na raspolaganju baterije topova, umjesto nogu pokreću ga fuzioni motori, umjesto očiju posmatra svemir kroz mrežu senzora i vidi mnogo više nego je ikada prije mogao. Već se privikao na novo tijelo, već se upoznao sa njegovim prednostima i nedostacima, kao i prije, tako i sada instinktivno shvata da u žrtvovanju za Zajednicu zapravo i nema žrtve.

Nije umanjen, samo je promjenjen. Nekada je bio Marko, no sada je nešto više.
Sada je Rado Krv Prosipa.

Ljubiša Malenica

(Priča „Njegovo novo ruho“ posebno je pohvaljena na konkursu „Priče o telu“.)