Nema te

Nema te. Kad otvorim oči, nema te. Nema te, i… Nema ‘i’.

Prosto te nema.

Gledam i tražim te, zenice se od napora skupljaju. Ali te nema. Nisam sigurna zašto, ni kako. Ni da li te je ikada bilo. Ni da li sam srećna, ni da li sam tužna. Nisam sigurna koji je dan danas. Mesec. Godina. Da li vreme prolazi. Ili stoji i čeka. Nisam sigurna ni gde sam ja sad. Ni kuda idem, odakle dolazim. Nisam sigurna da li je dan ili je noć.

Sigurna sam samo da te nema.

Nekad sam se plašila šta će biti sa mnom kad te ne bude bilo. Kako ću, sama. Mislila sam na sve te noći koje nećeš provesti pored mene. I sva jutra. I na sve one obične dane kada se ništa ne dešava, ali ti si tu i to je dovoljno. I na sve te momente koje nećemo doživeti.

Strepela sam. Sanjala. Pisala. Želela.

Sada te nema i više se ne plašim. I ne mislim. I ne strepim, ne sanjam, ne pišem. Ne želim.

Kad zatvorim oči, opet te nema. Ne vidim te. A opet toliko želim da te vidim, jednom. U snu. Na javi. Na drugim licima drugih ljudi koji nisu ti. Izađem na ulicu i ne vidim te, jer te nema.

A opet osećam da si tu, da si uvek tu. Unutar i izvan mene. Oko mene. Kao senka koja prati, ali se ne može videti, dotaći, zaustaviti. Samo postoji, a niko za nju ne zna. Živi, a ne živi.

Nema te, razumeš? Nema te, i sunce slabije sija, i ptice manje pevaju i kiša jedva pada. Sve je utišano, smanjeno, ublaženo, nedovoljno. Reke ne teku, automobili stoje. Nebo se ne pomera, Zemlja se ne okreće. Sateliti se ne pomiču. Čak ni zvezde padalice ne padaju.

Nema te, a mene ima.

Ima me toliko da svaki deo, svaki inč i pedalj i santimetar oseća da ovom novom svetu nešto nedostaje. Nešto što ne bi smelo da ne bude tu, nešto toliko važno da bez njega sveta nema. A opet ima.

Zatvorim oči, i zamišljam da te vidim. Zamišljam da osećam. Jer već dugo, otkad te nema, ja ne osećam. Ni lepo, ni ružno. Samo je ništa u meni, ništa koje se ne menja i ne oblikuje i ne postaje ništa.

Nema te, i ja se gubim. U tebi, u sebi, u ničemu. Jer ničega nema tako moćnog i snažnog, postojanog i stvarnog, što bi moglo da te nadomesti. To mesto gde si bio ti, to mesto sada niko ne zauzima. Samo praznina.

Nema te i nema ni mene. Zar ne razumeš? Nema mene, i ovo što me ima to nisam ja. Samo senka, sećanje, i sumorna uspomena.

I onda ponekad, kad umisli da te ima, uspomena diše, udiše, vidi. Živi. A onda shvati da te opet nema i povlači se, nestaje. Sa tobom nestaje i ona, i sva sećanja, i senke, i Sunce i zemlja i zvezde padalice, i ptice.

Nema tebe, pa nema ni mene. Ni sveta. Sunce ni za koga ne sija, ptice ne pevaju, a kiša nema zašto da pada. Sve je mrtvo, sparušeno, kao ugaženo, razgaženo, uništeno. Mračan jedan svet, po kome hodaju senke, koje nema ko da vidi.

Nema te i ničega nema. I ne postoje reči koji mogu da kažu koliko te nema. Koje mogu da opišu koliko te dugo već nema. Jer te samo nema. Dve reči, šest slova. Bez dodatka, bez ičega.

Nema te.

A mene i dalje ima.

Autorka: Milica Popović, APortal

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.