Neke stare fotografije

Već dugo te nema. Ponekad se čini kao da je prošla čitava večnost, a ponekad kao da je bilo juče. Vreme je varljivo.
Veliki deo našeg života niz je slika. Prolaze kao gradovi uz autoput. No, ponekad nas neki trenutak iznenadi i znamo da je taj čas nešto više od prolazne slike. Znamo da će taj trenutak, svaki njegov delić, živeti zauvek.

Slika prva… Početak je septembra. Toplo i vedro jutro. Nasmejan u ljubičastoj majci pružaš ruku i kažeš: „Zdravo, ja sam Đorđe.“

Slika druga… Hladno je. Grad se skupio pod snegom i pokušava da se ugreje. Praviš belu grudvu koja leti pravo na mene. Pravimo anđele u snegu. Čujem naš smeh.
Koliko smo godina imali? Petnaest?

Slika treća… Sedimo na klupi u našoj gimnaziji, pružaš mi slušalice da čujem „Stereo love“ tvoju obradu. „Ne volim da vidim da plačeš, tvoj osmeh je lepa laž.“

Slika četvrta… Budimpešta. Hotelski hodnik oko ponoći. Najtopliji i najsnažniji zagrljaj. Osmeh i „Vidimo se ujutru“.

Slika peta… Peti oktobar. Siv i tmuran. Obojen tugom i gorčinom. Usudio se da osvane bez tebe.

Sećanja. Tako živa i opipljiva. Gotovo da mogu da me zavaraju, ali onda dune košava i odnese ih u privremeni zaborav.
A možda je i vreme da te pustim da odeš.

Autorka: Natalija Ostojić

Fotografija: weheartit.com

natalija-ostojic-blacksheep-rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.