Mrak

Oduvijek sam želio postati mornar. Sanjao sam o uzburkanom moru i pričama koje svakog pustolova čekaju u dalekim krajevima. Srce mi je čeznulo za svježim morskim zrakom, a pogled za nevjerovatnim prizorima na horizontu. Htio sam obići cijeli svijet i vidjeti što nijedan drugi čovjek nikada nije. Htio sam kročiti stazama kojim ljudska noga nije kročila. Ah, samo kad se sjetim tih sanjarskih godina, neka neobično oštra bol stegne mi grudi. Baš ti dani su najljepši u životu svakog čovjeka. Kao i svako drugo dijete, živio sam bez ikakvih briga. Često sam slušao starije kako govore o nekakvoj slobodi, a uz taj meni tada nepoznat pojam, često su koristili i riječi rat, bitka i smrt. Čitajući putopise britanskih mornara i sam sam stvorio sliku nečega što se zove sloboda. Znao sam, da bih bio slobodan, da se moram otisnuti daleko od obala Britanije. Često sam zavidio svome ocu koji je, kao vojnik, obišao pola svijeta, sve od Indije na istoku do Novog Svijeta na zapadu. Koliko li sam samo puta svoj krevet pretvarao u brod, a čaršaf u jarbol, pa se penjao na dvene naslonjače i izigravao nekog važnog kapetana. Majka me često nakon takvih poduhvata dobro istukla po stražnjici, ali to je u mojim očima samo podiglo vrijednost slobode na jedan još veći nivo.

Godine 1736, tek što sam napunio osam godina, primili smo pismo od britanske vlade sa saopćenjem da je John Allanis, moj otac, poginuo na sjeveroistoku Mississipija u bici protiv Francuza. Još su napomenuli, ako nam je neka utjeha, da je Britanija tog dana izvojevala veliku pobjedu. Sjećam se da je majka narednih nekoliko sedmica neprestano plakala, a prijatelji i porodica, čak i iz dalekih krajeva, neprestano su dolazili u posjete donoseći mnoštvo poklona. Te godine sam dobio nekoliko novih odijela, jedan par novih cipela i slatkiša koliko mi je srce moglo poželjeti. Zaista mi je bilo žao oca, ali kao i svakom drugom djetetu, sva tuga je jako brzo iščezla iz srca i još brže sam nastavio sa svojim razdraganim životom. Svakog jutra sam izlazio van i išao sa drugovima u luku, da posmatramo trgovačke, a i brodove Kraljevske mornarice. Kući sam se vraćao tek kada bi nestalo sunca s neba, a njegovo mjesto preuzeo mjesec. Majku bih uvijek zatekao uplakanu, ali ona bi hitro pregačom brisala suze i pripremala mi večeru. Iz dana u dan, sve više je nastojala sakriti od mene svoju tugu i obmanuti me da je preboljela, ali ja sam uvijek u njenim očima vidio samo sjetu i prazninu. Iako se vremenom vraćala u životnu rutinu, bilo je i više nego očito da je volja za životom iščezla iz njenog pogleda.

Vrijeme je brzo prolazilo te tako dođe moj devetnaesti rođendan. Januara 1747. godine, napunio sam devetnaest, a samo deset dana kasnije bio sam na putu ka ostvarenju svog dječačkog sna. Sjećam se da je majka plakala isto kao i onog dana kada nam je bilo javljeno da je otac poginuo. Rekla mi je da su to suze radosnice i da je veoma ponosna na mene što ću uskoro postati muškarac. Međutim ja sam u njenim očima pročitao željenje zbog toga što sam odabrao očev životni put. Deset dana nakon mog devetnaestog rodjendana, primljen sam u britansku armiju i odmah poslan u Novi Svijet, da branim kolonije svoje domovine od nasrtljivih Francuza.

Dakle, krajem januara, ukrcao sam se na „Kraljicu Elizabetu od Yorka“, jedan od najvećih i najljpših brodova Kraljevske mornarice, i otisnuo se ka Novom Svijetu sa velikim osmijehom na licu. Bio sam presretan što ću napokon otići daleko od obala Britanije u još neistražene krajeve svijeta. Još veću sreću predstavljala je ogromna i veličanstvena krstarica Kraljevske mornarice, kojom sam imao čast napustiti majku i rodni grad, da bih živio svoje snove. Velika jedra zaklanjala su nebo, a često i vrelo sunce, a jarboli su hrlili u visine i njihovi krajevi kao da su se gubili u bijelim oblacima. Činilo mi se da mogu danima obilaziti cijeli brod, ali da ne bih stigao zaviriti u svaki ćošak i između svih buradi baruta. Kao da su se posvuda krile zanimljive stvari, ali želja da ih sve razotkrijem je brzo nestala.

Plovidba do Novog Svijeta je bila i više nego prelijepo iskustvo za mene. Sama krstarica činila mi se kao jedan prelijep zaseban svijet, ali brzo sam otkrio da je ono što se krije na horizontu uveliko ljepše i zanimljivije. Prije svakog zalaska sunca, izlazio sam na palubu i uživao u nevjerovatnom prizoru što se pružao dokle pogled seže. Razne boje rasute po čitavom nebu, baš kao na paleti nekog slikara, budile su neka topla osjećanja u mojim prsima i tada sam po prvi put osjetio slatki miris slobode. Uživao sam u svakoj nijansi prizora koji je činio da se osjećam živim. Često sam se budio i prije svitanja, samo da bih se iskrao van na palubu i posmatrao rađanje sunca na beskrajnom nebeskom svodu. Bilo je to nešto čemu se samo može diviti. Bilo je to nešto što se otisne na srce poput kraljevskog pečata na papiru. To su prizori koji se vežu za dušu, a čija ljepota nikad ne blijedi.

Kada smo stigli u Shelbourne, lučki grad na jugu Nove Scotie, iskrcali smo se s broda i odmah zaputili u utvrdu „Grand-Pre“. S nekim tegobnim osjećajem, napustio sam mjesto koje sam toliko zavolio tokom putovanja i prihvatio kao svoj jedini dom. Nešto neobično teško mi je pritisnulo prsa, ali moj znatiželjni duh nije mi dopustio da dugo tugujem za morem i obojenim nebom. Kada sam samo pomislio na sve što me očekuje u tim neistraženim krajevima, u toj surovoj divljini, osmijeh mi je zaigrao na licu i moje misli naglo su se uzburkale. Bio sam željan pustolovine i dugih pješačenja preko planina obraslim gustim šumama. Ti osjećaji su me bili skroz preplavili i da se ispred mene nije ukazala utvrda, pao bih u trans od silnog uzbuđenja.

Nakon nekoliko sati pješačenja u koloni, ispred nas se na jednom manjem brežuljku ukazala utvrda, naizgled čvrsta i snažna poput dvorca kralja Georga III. Nakon što smo se približili utvrdi na samo stotinjak stopa, shvatio sam koliko sam bio u krivu. Utvrda ne samo da je bila trošna i stara već je izgledala poput običnog zidića, koji se mogao sresti oko svake kuće u Britaniji. Kada smo stupili u utvrdu i došli do mjesta predviđenog za naš boravak, sve moje iluzije su se istopile poput metala u londonskoj kovačnici. Potpuno neuređeno, prljavo i zagađeno, Bog zna kakvim, štetočinama, bilo je naša mjesto za spavanje. Hladani zagušljiv, pomalo vlažan zrak, obitavao je u toj takozvanoj spavaonici, koja, osim ulaznih vrata, nije imala drugi dovod zraka.

Zaista mi je teško palo što sam narednih nekoliko sedmica morao provesti u tom kokošinjcu, međutim, 11. februara, moj život poprimio je jedan sasvim novi tok. Nekako iznenada, sve je izgubilo svoj smisao i svoj sjaj. U ranim jutarnjim satima, kombinovane francuske i indijanske snage napale su utvrdu. Čim je sunce provirilo iznad planina koje su se pružale daljinom, kapetan nas je sve digao na noge i poslao na zidine. Bili smo opkoljeni. Muskete su pucale na sve strane, a meni se činilo da bi se čitav zid mogao srušiti od jednog topovskog đuleta. Tutnjala je ta topovska artiljerija dugo i nebo je grmilo sve dok se sunce nije visoko vinulo na nebeskom svodu. U toku najžešće neprijateljske paljbe, nalazio sam se na južnoj strani utvrde i sipao barut u musketu kada je topovsko đule udarilo, ispred mene, u sam vrh zida utvrde. Ti trenuci, bili su najteži u mom životu. Gornji dio zidine se potpuno raspao i odletio u zrak. Mnogo sitnih dijelova, a i poneki krupniji komad zida, pogodilo me u ruke, prsa i glavu. Od siline udara tog đuleta, odletio sam nekoliko stopa sa zida u zrak, a potom žestoko lupio od tvrdo tlo. U tom trenutku nisam znao da li me više bole leđa od pada ili glava od ostataka zida koji su me pogodili. Sve dešava tako brzo, a opet nekako sporo i tromo, pa sam imao osjećaj da je sve trajalo nekoliko trenutaka, a da je tih nekoliko trenutaka trajalo cijelu vječnost. Bio sam potpuno izgubljeni u vremenu i u prostoru, a glava mi je bila u općem haosu. Ubrzo sam izgubio svijest.

Kada sam se probudio, uz velike napore otvorio sam oči i shvatio da se nalazim u nekoj mračnoj prostoriji. Bar sam tako mislio neko vrijeme, dok mi nisu rekli da sam u prostoriji za zbrinjavanje ranjenika i to u krevetu do prozora. Tog trenutka moj svijet se srušio, naprosto nestao u nekim morskim dubinama Atlantskog okeana ili se izgubio u gustim šumama Novog Svijeta. Naprosto nestao. Možda je sve u meni tada umrlo, ali ako nije, onda je sigurno nedugo poslije toga. Više se i ne sjećam.

Zbog povrede koja mi je iz temelja promijenila život, časno sam otpušten  iz vojske, te sam se vratio u Britaniju. Put nazad kući nije bio ni približno lijep kao dolazak iz Britanije u Novi Svijet. Baš kao i kada je otac umro, majka je svakog dana jecala, a čim bih ja ušao u prostoriju, mogao sam čuti kako pregačom briše suze. Tih prvih dana u Britaniji, mislio sam da se, osim što nikad neću postati pustolov, ništa drugo nije promijenilo. Čak sam razmišljao da postanem šegrt nekom zanatliji pa da nekad pokrenem i vlastiti posao. Eh, kako sam se samo grdno prevario. Bio sam napušten od svih ljudi kojim nekad bijah drag, osim od uplakane majke. Vani nisam mogao puno izlaziti, jer prije odlaska iz Britanije nisam nikad puno obraćao pažnju na svoju okolinu, tako da se nisam bap najbolje snalazio na tim ulicama rodnog grada. Puno sam posrtao, a nekoliko puta i dobro udario glavom od sanduke sa bananama, lučkih trgovaca. Ljudi uglavnom nisu voljeli razgovarati sa mnom, a trgovci čije sam sanduke uništavao su me uglavnom gađali raznim predmetima i tjerali me kao psa. Tako su mi prolazile godine, a vremenom sam bivao sve povučeniji i zatvoreniji. Znalo se desiti da prođe i po nekoliko dana, a da ne izađem iz kuće. Zatvarao sam se u svoju sobu, od čaršafa pravio jarbol, a od kreveta brod, pa se uspinjao na drvene naslonjače prisjećajući se putovanja u Novi Svijet.

Nakon nekoliko godina, očeva sestra, grofica Martha Vellington, umrla je te meni i mojoj majci ostavila lijepu svotu novca. Majka je jedan dio iskoristila za obnovu nekih dijelova naše stare kuće, a ostatak je dala meni i rekla mi da činim sa njim šta mi volja. Nisam dugo razmišljao. Zamolio sam majku da me povede do pristaništa gdje sam od jednog ribara kupio mali ribarski brod. Majka mi je pomogla da odmah isplovimo.

U trenutku kada sam osjetio vjetar na svome licu i začuo pljuskanje talasa o pramac broda, zaplakao sam kao nikada do tad. Čitav moj život i svi moji snovi, sve se to pretvorilo u hladan i samotan mrak. Sve bih dao, da sam još jednom, samo jednom, mogao vidjeti zalazak sunca na horizontu.

Autor: Haris Čolić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Mrak“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).