Moj grad

Sivilo. I bukvalno, i u ljudima. Muka. Teskoba. Napor.

Ali, I toplina. Neopisiva. Nicim izazvam optimizam. „Će si bude“. Možda sutra. Možda nekada. A možda i neće. Srdačnost. Neizmerna. „Što južnije, to tužnije“ – tačno. Međutim, i „što južnije, to gostoprimljivije“. Ne verujete? Dođite.

Nisam objektivna? Priznajem. Ne mozes ni biti prema mestu gde ti je duša ostala. Gde ti je baza, utočište, osnova. Dom. Gde su mahom svi oni koje voliš, koji su deo tebe I koji su te formirali takvim kakav si.

Nema velike bulevare. Mnoštvo različitih klubova. Nažalost, ni mnoštvo pozorišta i parkova. Na još veću žalost, ni puno mogućnosti. Zato i mnogi idu. Kažu, neće se nikada ni vraćati. Razumem. Moraš ih razumeti, toliko je teško naći svoj put I izboriti se tamo gde izbora nema. Ali je teško i otići. Ostaviti sve što si godinama gradio. Sve ono sto si skupljao. Spakovati kofer I dva I ne osvrnuti se. A jos teze ne pobeci. Ne vratiti se u svoju bazu čim zaškripi, čim navikavanje ne zaboli, a ti si tako daleko. Sam.

Teško je potom shvatiti gde pripadaš. Gde si. Pogotovu ko si. Odupireš se zavoleti novu okolinu, osećaš da izdaješ svoje. Ne dozvoljavaš sebi nastaviti, ostaviti neprestan osećaj da želiš pobeći.

A samo moraš pustiti. Šta drugo?

Autorka: Gordana Bajović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.