Mirisala je na Ćopića i Miljkovića

 

Prazan je stan,

A ja sam puna dima,

Kanta opušaka;

Nebo se preliva od kiše,

Ruke se grče na pomišljaj žileta;

Zarđala krv neposlušno protiče

Dok dugo, belo, belih očiju

U besvest gledam.

Prazne su poruke,

Ne šaljem ti već odavno ništa.

Mašem ti mislima sa autobuske stanice

Koja između podneva i večeri postaje ogromna piksla.

Ne živiš daleko,

Živim iz daljina;

Kladim se na bliskost,

Umirem na ivicama potreba.

I mogu još usne karminom da bojim

A sasvim da budem mrtva,

Da ostanem lepa

-Za svaki slučaj.

Prazan je stan,

Isto bi bilo i da ponovo u njemu zaspiš.

Zatvorim oči, nasmejem se i zamislim

Da si otišao na sat ili dva;

U meni pokolj bira narednu pesmu,

Sunce je sasvim sivo

I tako unazad postojim dugo

I plačem

I neodlučno mesecima skačem

Sa mosta.

Vraćam se nazad u stan,

Prazan je,

Ja sam puna dima,

Kanta opušaka –

Nebo se izlilo, po ulici kišom hoda.

Mašem ti, nikud pošla, sa autobuske stanice

Koja do mraka postaće ogromna piksla.

Autorka: Elena Ederlezi

Fotografija: gettyimages.ca

Close-Up Of Female Hand Holding Cigarette

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.