27 sep Mirisala je na Ćopića i Miljkovića
Prazan je stan,
A ja sam puna dima,
Kanta opušaka;
Nebo se preliva od kiše,
Ruke se grče na pomišljaj žileta;
Zarđala krv neposlušno protiče
Dok dugo, belo, belih očiju
U besvest gledam.
Prazne su poruke,
Ne šaljem ti već odavno ništa.
Mašem ti mislima sa autobuske stanice
Koja između podneva i večeri postaje ogromna piksla.
Ne živiš daleko,
Živim iz daljina;
Kladim se na bliskost,
Umirem na ivicama potreba.
I mogu još usne karminom da bojim
A sasvim da budem mrtva,
Da ostanem lepa
-Za svaki slučaj.
Prazan je stan,
Isto bi bilo i da ponovo u njemu zaspiš.
Zatvorim oči, nasmejem se i zamislim
Da si otišao na sat ili dva;
U meni pokolj bira narednu pesmu,
Sunce je sasvim sivo
I tako unazad postojim dugo
I plačem
I neodlučno mesecima skačem
Sa mosta.
Vraćam se nazad u stan,
Prazan je,
Ja sam puna dima,
Kanta opušaka –
Nebo se izlilo, po ulici kišom hoda.
Mašem ti, nikud pošla, sa autobuske stanice
Koja do mraka postaće ogromna piksla.
Autorka: Elena Ederlezi
Fotografija: gettyimages.ca
Sorry, the comment form is closed at this time.