Minus jedan

Aplikacija na telefonu kaže da je napolju minus jedan stepen.

Sedim na prozoru, među kolenima stiskam šolju čaja od mente, a među smrznutim prstima cigaretu. Decembar je, pada sneg. Noć je. Jedino ekran telefona svetli. I poruka koju ne želim da otvorim.

Minus jedan, kaže aplikacija. Minus jedan, kažem i ja.
Minus jedna osoba. Minus jedna potencijalna ljubav.
I jedan san koji se periodično pretvara u košmar.

I sada, minus jedna poruka u telefonu. Tako je lako stisnuti ono delete, tako lako da se pitam zašto u sebi nemamo instalirano jedno takvo dugme. Samo jedan klik, i puf – sve nestane. Magija.

Pre neki dan me je moja K. prilično besno pitala kada ću da prekinem da tuđe emocije stavljam ispred svojih. Besno, jer vidi koliko sam ja besna, dok se onako isfolirano, zgrčeno smejem. Besna jer ona vidi dublje, i čuje mnogo više, čak i preko žice, u inat tim kilometrima između nas. Kaže da sam imala dovoljno godina da naučim da uglavnom te oko čijih se ja emocija cimam, zabole za moje emocije. Da me kad uveče legnem neće grejati to što sam nekome ispunila hir na uštrb svoje sreće. Da je ono što će me grejati moj osmeh, a verovatno bi i njegov zagrljaj. Ali ako njegov zagrljaj nije vredan mojih živaca, onda treba da pustim.

 Moja A. je, sa druge strane, bila drastičnija. Ona bi pre da ubija, udara i takve neke stvari, ukoliko me povrede. Ona ne viče na mene nego me pogodi pakovanjem maramica posred face kad spustim glavu i tužna sam. Bane na vrata sa flašom likera od karamele i listićima za jamb. A. je moj najbolji psiholog. Surovo iskren, realan. Neko ko me ne tapše po leđima dok grešim, kaže mi da sam kreten ali trči uz mene. I usput i moju najtmurniju grimasu uspe da pretvori u osmeh.

minus-jedan-blacksheep-rs

A onda sam tu ja.
Ja koja u sred noći sedim na prozoru i verovatno navlačim upalu pluća.
Ja koja uvek pokušavam da nađem neku liniju između iluzija i onoga kakve stvari zapravo jesu. Ona ja koja zna da jednom mora da prihvati da stvari jesu takve kakve su, i da možda ovaj put ne može da ih promeni. Da možda ovde nema zaobilaznog puta, da je ovo ipak jedini put.

I tako ta ja, između tri čaše piva, pakle cigareta, čaja od mente i smrznutih prstiju (a i ostatka tela), konta da je možda ponekad dići ruke bolje nego izigravati Sizifa.
Da razmazana šminka ponekad nudi odgovor na razmazane emocije. Napravi od njih jasnu sliku, sliku koja ne mora uvek da bude lepa, ali je u većini slučajeva – realna. Da je lepa, ne bih sa sve tom razmazanom šminkom skupljala razmazane emocije na prozoru dok je napolju uveliko minus. I ne bih razmišljala o tome da li je problem u Sizifu ili, prosto, u pogrešnom kamenu.

I ta ja konta da su K. i A. u pravu. Da je neke ljude bolje šutnuti u nezahvalne, folirantske, egoistične guzice i nastaviti dalje. Ovog puta ću se držati one triput meri jednom seci. Dvaput sam već izmerila. Još jedan pokušaj – a onda sečem. I pustiću kamen da se otkotrlja daleko od mene.
Nakon toga uglavnom više nema krpljenja.
Imam dovoljno godina da znam da krpljenje ne rešava, već odlaže cepanje. Moći ću sebi da kažem: „Nije to taj kamen, Sizife!” i nastaviću dalje.
Minus jedna osoba nekad je minus jedna briga.
A dva minusa daju plus.

Autorka: Biljana Bajinović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.