Meni se ništa osim nas ne računa

– Ja se u stvari nikad neću pomiriti s tim da postoje mrgudi i ljudi koji žele namerno da ti napakoste. Zato što ću tako priznati da postoje.

– Ja ti nikad neću napakostiti.

Zar u ovo ne staje SVA LJUBAV SVETA?

Moja si celoživotna ljubav. Jesmo li ikad ikoga drugog voleli? Ne znam, meni se ništa osim nas ne računa. Zbog toga mi je valjda ovako lako o nama pisati. O nama misliti.

Pitali su me: „Kako se možeš tako ogoliti pred svima?“, a ja sam pomislila: ako ja ne ispišem o nama našu priču kako će nas zapamtiti?

Ako je ne pišem, iznova i iznova, večno ću nam dugovati.

Ponekad se pitam da li si još nekoj bio kao meni čokoladna torta što se topi niz grlo, glazura od šećera što golica nepce ili miris od kog bride usne. Da li bi sa još nekom podelio ferero kuglice i gledao je preko stola kao da je svetsko čudo? Da li bi još neku umeo da zagrliš sleđa dok pere sudove?

Jednom sam tačno u ponoć došla na tvoja vrata. Bez jakne, sa cigaretom i srcem u rukama.

– Je l’ imaš upaljač? – upitala sam.

– Srećna ti Nova godina, ludo. – rekao si i uvukao me u topli hodnik.

Ne znam, možda si me već tada voleo.

Znam da ja tebe jesam.

Moja si celoživotna ljubav otkad ljubav umem osećati.

Ponekad se pitam jesi li došao u moj život umesto novogodišnje čestitke ili sam te sama sebi poželela kad sam tražila za sebe slobodu i nebo.

Jesmo li mi stvarno znali šta ćemo postati i kako ćemo isti – onako čisti – ostati samo ako ostanemo zajedno?

Je l’ ti znaš da ćeš možda na kraju sve zaboraviti, a da nećeš nikad zaboraviti kako sam te pogledala u mojoj sobi onda? Je l’ znaš: kad te je moj pogled presekao posred grudi, otad tamo i dalje stoje konci kojim sam te ušila?

Ovi ljudi što su juče sedeli jedno pored drugog u autu dok deca spavaju na zadnjem sedištu, to smo i dalje mi – ono onda nekad – kad me zagrliš u mom hodniku u mraku i kažeš: „Nemoj da si luda, on te ne zaslužuje.“ Ili mi što sedimo na stepeništu ispred zgrade kad ti kažem: „Mislim da treba da je pozoveš da izađete, pa šta bude. Možda se i ona u tebe zaljubila.“

Kažem i umrem trista puta u sebi.

Al’ kažem.

Jer tome služe najbolje drugarice koje su se zaljubile za zauvek.

Zar nije smešno što je svima koji nas prvi put vide još tad bilo jasno da se volimo?

ljubav

– Vidi se iz aviona da je pao na tebe, kako te samo gleda! – rekla mi je na jednom rođendanu majka zajedničkog druga.

– Ah, ne… Ne, ne. Možda se vidi da sam se ja beznadežno zaljubila u njega, ali on u mene teško. – A i tebi se on dopada? Stvarno?!  Pa kako to da niste zajedno?!

Nikad nisam imala dobar odgovor na ovakvo pitanje. Valjda sam se toliko izgubila u tome kako ja tebe vidim, da nisam znala da i ti vidiš mene.

To mi se događa i sad ponekad. Iako smo pola života već zajedno, delimo zidove, krevet i daljinski – kad treba. Ne znam kako me vidiš jer te neprestano gledam, kao onda kad smo imali 16. Kao onda u Zemunu sa 20. Kao nekad na Tašmajdanu sa 23. Kao pred matičarkom i sveštenikom u 25. Kao kad smo postali roditelji. 29. 30. Kao jutros.

– Mako, hajde, budi se. Gotova kafa.

– Mmm… Dobro jutro.

Kako da ne pišem onda o nama?

Moja si celoživotna ljubav. Dok me ima.

Moja si celoživotna ljubav. Zar drugačije ljubavi postoje?

Autorka: Srbijanka Stanković

Tags:
, ,
Nema komentara

Ostavi komentar