MEMOARI JEDNOG DEČAKA

Zore i jutra su ostala da svedoče sve priče ikad ispričane o životu,

nesrećnim detinjstvima i neuspešnim pokušajima, koje, skrivajući ih,

nesvesno oživljavamo, dok nam se ne zalepe kao slabost, koje se

stidimo, prikazana kroz nezadovoljstvo.

Jutra i noći, duge, apatične, besane noći, kojima nema kraja.

Lebde tu kraj nas, kao helijumski balon, koji udara u zatvoren prozor i

čeka da bude oslobođen.

Pušten kroz otvor da bi odleteo i vinuo se daleko, u nebesa, nošen

vetrom i strujama.

Teška glava, teške misli, teške reči upućene samom sebi.

Nikad se nisam bojao da će me neko drugi razočarati, jer ne može,

može samo da pokaže skriveni deo sebe, koji nije bio dostupan svima.

Bojao sam se da ne razočaram samog sebe, sebe ovako oglušenog o

pravila i života koji se od mene očekuje.

Razočaran u samog sebe… Teško premostiva prepreka, koja iziskuje

mnogo skokova, koje nisi sposoban bez iscrpne vežbe da izvedeš.

I sve bih da dozvolim, samo to ne, slab sam na sebe, a iznova se varam.

memoari.jednog.decaka.blacksheep.rs

Neću da ostanem na onome što jesam, što više znam, to sve manje

znam, a koliko stvari tek moram da naučim i savladam, dragi Bože,

koliko se bojim svog neznanja.

Valjda je u tome draž, da stalno otkrivaš koliko si mali, beznačajan

i prolazan da bi pokušao da postaneš sposobniji, bolji i darovitiji.

Život nas uči da radost može da bude veća od najveće boli.

Da znanje pobeđuje i najubeđenijeg glupaka.

Da ljubav grli i najsirotijeg.

Da majka voli, bez razloga i bez zadrške.

Da širiš miris koji je na tebi.

I da nema bez patnje sazrevanja…

Taj život, taj smotanko umišljeni, darovao mi je svaki stepen bola i

radosti podjednako, i i dalje me proverava, testira i ganja, pitam se

dokle i kad će prestati uzaludno nadmetanje nas dvojice, pijanih

tinejdžera, željnih novih iskušenja i večeri bez sna.

Mislim, ja bih da mu priznam da je jači, u njegovim je rukama, naizgled

sve, ali ne ide, nisam navikao na predaju bez borbe, pa tako ni njemu ne

dajem pravo da kaže da je jači i da može da izdrži više.

I kad najviše udari, ja tražim da bude jači, inat je to, pa zar da on

moj inat nadjača…

Svašta je nasledila ova glava, pogana je to krv. Izdržala razne

nasilnike, a neće njega, u ovom živtu ne.

Opet taj život, umetnut u sve.

Tako naivan naziv nosi taj „život“, kao neka bajka, o mudrom starcu i

nevinoj devojci, koja završava kao njegova sluškinja.

Udari me jako i baci me na drugu stranu, kad gle, na drugoj strani vidik

bolji, a ja sprijateljen sa zelenom travom kišnog dana u sred oblačne

klupice u parku, pored mosta neposlušnosti i obazrivog nadanja, bez

zavisti i laži, oslobođen kurtoaznog javljanja pticama i kengurima, u

prolazu do besmrtnosti.

Autor: Milan Gajić

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.