06 jun MAGLA (1. deo)

19.10.

Brod je sa zakašnjenjem isplovio iz Darwina. Otisnuli smo se prema Atlantiku oko podneva i podesili kurs prema ostrvu Blackwood, udaljenom oko 90 nautičkih milja. Ukrcavanje tereta je potrajalo duže nego što sam očekivao. Iako je Morska zvijezda jedan od manjih brodova koji je tog dana bio u pristaništu, bačve, sanduci i vreće nisu prestajale pristizati i moram priznati da sam se na trenutak uplašio da sav taj silni teret neće povući brod na dno okeana. Ali uprkos mojim brigama bezbjedno smo isplovili i napustili Darwin. Nakon što sam smjestio svoje lične stvari u kabinu požurio sam na palubu i gledao hladne obale kako se udaljavaju. Darwin je ostajao iza nas, polaku se gubeći u daljini. Gradska luka se nalazi u velikoj laguni, možda i najvećoj u ovom dijelu Engleske. Mirne vode bez struja pogoduju lakšem pristajanju brodova, štiteći ih od nemirnog mora i talasa koji su česti naročito u ovo doba godine. Sa suprotne strane od pristaništa nalazi se velebni svjetionik visok približno 30 metara i izdignut iznad lagune, neprekidno pulsirajući svjetlost koja pruža utjehu putnicima iz daljine. Nakon pola sata plovidbe napustili smo lagunu i Darwin, a treptavo svjetlo je postajalo sve slabije i slabije. Vode Atlantskog okeana nisu bile miroljubive kao vode Darwina. Struje su jake i nemilosrdne, a vjetar bičuje jedra antičkom silinom. Kao da su bogovi Eol i Posejdon gnijevni na nas. Iskreno se nadam da tu počinje i prestaje svaka sličnost sa Odisejom.

20.10. 

Plovidba traje duže nego što je iko očekivao. Kapetan Doyle kaže da je to zbog struja koje nas, uprkos vjetru, vuku nazad prema obali. Nazad prema Darwinu. Ali kapetan me uvjerava da je to normalno za ovo doba godine kada su struje najjače. Morska zvijezda je jak brod uprkos svojoj veličini.

Na brodu nema mnogo posade. Svega nas je desetak, uključujući kapetana i mene. Brzo sam se sprijateljio sa Marcusom Jonesom koji me je upoznao sa svojim dugogodišnjim prijateljem, nasmijanim i uvijek vedrim Johnom Ericsonom. Njih dvojica i kapetan Doyle će mi biti drago društvo na ovom putovanju i uz njihovu pomoć možda i zaboravim na neprilike. U svakom slučaju, znam da u dobrom društvu vrijeme brže prolazi. Večeras nas je kapetan pozvao u svoju kabinu gdje smo dugo uživali u kvalitetnom brendiju uz partiju pokera.

21.10

Jutro je osvanulo tmurno i oblačno. Izašao sam na palubu i ugledao tamno nebo i još tamniji izraz na licu kapetana Doyla. Bio je zabrinut. Debeli olujni oblaci su nam se približavali sa jugozapada. I u meni se rađao nemir koji sam pokušao kontrolisati, nadajući se da će nas oluja zaobići, baš kao što me kapetan i uvjeravao. Utjehu su mi pružili i Marcus i John govoreći kako im se čini da se udaljavamo od nevremena i kako su obojica, kao iskusni moreplovci, sigurni da će nas najgore zaobići. Nasmijao sam im se glumeći opuštenost, ali svaka struna u mom tijelu je bila napeta. Posmatrao sam tamno nevrijeme koje se u daljini stapalo sa okeanom. Boja oblaka je bila prijeteća i svi su to znali. Ali niko nije pokazivao bojazan. Nisam ni ja iako sam znao da je briga na mom licu nabrala bore i da je strah napuštao moje tijelo sa svakim novim izdahom. Panika je pulsirala u meni, u mojim ušima. Težina vazduha je evidentna, kao da svaki putnika na Morskoj zvijezdi nosi teške oblake na ramenima.

Posle večere sam popio čaj i povukao se u samoću kabine, očajnički pokušavajući da prizovem san na oči i da ostavim ovaj težak dan iza sebe. Ležim u uskom krevetu i tražim utjehu u stranicama ovog dnevnika, bezuspiješno ignorišući sve silovitije ljuljanje broda.

22.10

Paučinu od snova pokidao je Marcusov glas. Polako sam dolazio sebi, svjestan da se kabina oko mene neprirodno pomjera u svim pravcima. Pretpostavio sam da su talasi enormni i strahovao sam da nas je oluja pogodila svom svojom snagom. Moje strahove je potvrdio moj prijatelj koji me probudio. Morska zvijezda tone. Njegove riječi su u mojoj, još sanjivoj glavi odzvanjale glasnije od gromova i snažnije od vjetrova koji su se igrali malim brodićem okruženim ničim osim beskonačne vode i ljutitog neba, a mali smrtnici na njemu su se našli u sredini još jedne od bitaka bezvremenskih bogova mora i vazduha. Marcus me povlačio za rukav i nerazumljivo izgovarao riječi koje je moja svijest odbijala da shvati, ali sam znao da moramo pokušati da se spasimo. Prva i jedina stvar koju sam ponio sa sobom je upravo ovaj dnevnik. Ni sam ne znam zašto.

Na palubi sam se suočio sa mokrim i slanim paklom. Jedra su beživotno visila i predala svoja tijela oluji koja ih je kidala čeljustima gladne zvijeri. Pljušala je kiša. Suze oblaka su spajale nebo i okean, spirajući i posljednju nadu za preživljavanjem. Talasi su šamarali brod i plavili palubu. U jednom momentu sam ugledao kako more odvlači jednog od mornara. Njegovo sitno tijelo je samo na trenutak izvirilo iznad pjene ustalasalog okeana, a zatim je nestalo, brzo i tiho. Ledena jeza je strujala mojim kostima. U tim momentima se nisam plašio smrti koliko sam se plašio umiranja. Mogao sam misliti jedino o hladnoj vodi kako mi puni pluća i soli koja struže dušnik potiskivajući moje vriske i panično disanje. Gubio sam se u svojim strahovima i u epizodama ponovo vraćao stvarnosti koja je djelovala kao scena iz nekih katastrofa biblijskih razmjera u kojima bijesni bog kažnjava čovječanstvo. Pitao sam se zbog čega sam ja sada kažnjavan.

Srećom po mene, Marcus je bio razboritiji. Povukao me za ruku i odjurili smo prema čamcu za spasavanje pored kojeg nas je čekao i John. Zajedničkim snagama su me ubacili unutra. Brod se već opasno naginjao. Posejdonove ruke su ga ščepale i vukle sebi na ledeno i tiho dno. Marcus je ušao u čamac posle mene. Nakon njega nam se pridružio John i njih dvojica su presjekli konopce koji su držali čamac privezan za brod. Talasi su nas odvlačili od broda, od buke i borbe. Glasovi i vika mornara su postajali sve tiši, polako se stapajući sa zvucima mora i oblaka, sa glasovima oluje. Morska zvijezda je, uprkos haosu, graciozno nestajala ispod talasa kao da se vraća mjestu u kome će naći svoj konačni mir. Mjestu kome pripada. Kišne kapi su mi grebale lice i maglile pogled, ali sam ipak ugledao vrh jarbola kako se gubi u sivoj vodi. Tek tada sam u potpunosti postao svjestan svega. Marcus, John i ja smo sami u čamcu na uzburkanom moru, miljama daleko od obale, bez hrane i bez vode. Bez načina da pozovemo pomoć. Shvatio sam da smo brzu smrt zamijenili sporom i da umiranje tek počinje. Na momenat sam zavidio kapetanu Doylu što je potonuo zajedno sa svojim brodom.

Dok ovo pišem polako uviđam težinu situacije u kojoj smo. Prošlo je već nekoliko sati od potonuća Morske zvijezde i kiša je prestala, a more se polako smiruje, baš kao i ja. Sada je na nama trojici da se dokopamo obale i spasa.

23.10.

Čitav dan smo proveli u smišljanju plana za spašavanje. John je uprkos situaciji bio nasmijan i optimističan, baš kao i prethodnih dana. Marcus i ja nismo bili te sreće. Bez vode i hrane naše šanse za spasenje su minimalne. To je znao i John, ali nije htio sa tim da se pomiri. Ubijeđen je da će nas neko pronaći i da je naš spas samo pitanje vremena. Nažalost, mi tog vremena imamo jako malo. Marcus je primijetio lokvu koja se skupila na dnu čamca i pretpostavio da je to kišnica koju bismo mogli piti. Ali nakon samo jednog gutljaja shvatio je da i ovo malo vode koje imamo puno soli. A svi na moru znaju da se morska voda ne pije.

Okupirani problemima nismo postali svjesni da smo okruženi maglom. Gusti oblaci su se spustili na nas, dodatno nas odvajajući od stvarnosti koja je već dovoljno bila nesigurna. Magla će samo smanjiti našu šansu da budemo izbavljeni. O tome smo svi odbijali da razmišljamo i nekako smo uspiješno ignorisali bjeličasti pokrov koji obavija sve oko nas, ali i u nama. Pokrov koji obavija našu sudbinu.

Kasnije u toku dana sam primijetio krvavu mrlju na nogavici svoga prijatelja Johna. Pitao sam ga o čemu se radi. Rekao mi je da se povrijedio tokom spuštanja čamca u more, ali da ne brinem i da je posjekotina samo površinska. Osmijehom me ubijedio u svoje riječi, mada znam da me laže. Bože, ako postojiš, molim te, spasi nas!

26.10.

Prethodnih dana nismo mnogo pričali. Naši planovi i nadanja su jenjavali sa svakim minulim izdahom punim žedji. Osjećao sam kako svaka ćelija u meni vapi za vodom i često sam dolazio u iskušenje da okušam sreću i pijem morsku vodu. Ali sam znao da je to ludost. Sada utjehu tražim u stranicama svog dnevnika i pišem misli prije nego što ispare iz mene i stope se sa maglom koja je iz dana u dan gušća. Danas je tako gusta da na momente prekriva siva lica mojih prijatelja. Možda je to i bolje. Bar neću gledati kako život curi iz njihovih očiju. Jutros sam naprežući svoj um do granica shvatio tri stvari – prvo, prestali smo se kretati. Morske struje su skoro nestale. Kako sam to spoznao još nisam siguran, ali moje kosti osjećaju nedostatak kretanja; drugo, uočio sam sve više ajkula. Njihova peraja se pomaljaju i nestaju ispod tanke i mirne površine okeana, a to u meni budi, ako je moguće, još više straha; treće – Johnova noga se inficirala. Vazduh oko čamca je ispunjen dahom smrti koji se miješa sa maglom i soli. Sinoć, dok su oba moja prijatelja spavala, prišao sam Johnu i zavratio nogavicu na kojoj se ocrtala nepravilna tamna krvava mrlja. Rana je crvena i otečena, a gnoj se cijedi sa ivica. Pipnuo sam mu čelo. Uhvatila ga je groznica. Možda su nas zbog toga i pratile ajkule – namirisale su krv i skorašnju smrt moga prijatelja. Pažljivo sam zahvatao hladnu vodu okeana, plašeći se uštrih zuba iz dubine, i njome spirao njegovo vrelo lice, hladeći ga i brišući skorjelu so sa kože. Nadam se da će njegova smrt biti brza. Sa njim će umrijeti i posljedni trag života i osmijeha u ovom čamcu.

Autor: Igor Lazarević

Fotografije: favim.com, pinterest.com