Lutanja

9. августа 2019.

Opet me zovu gradovi, znani i novi. Posvuda su i samo me mame. Vjetar im nosi mirise, a glazba u glavi stvara slike. Srce zakuca brže i u svakom treptaju se gubim u nekim novim kutovima: romantične Venecije,

od veselja pijanog Dublina,

šarene nedosanjane Barcelone,

studene Moskve,

otmjenog Pariza,

voljenog mi Sarajeva…

I svi su tu, skoro opipljivi, bliži nego ikada, zovu i mame. A ja stojim pred pučinom morskom, gledam horizont, nogu nepomičnih dok mi se duša otima. Čujem ono dijete u sebi kako vrišti na mene.

Što te je svezalo? Čega te strah sad kad imaš sve prilike, sve puteve otvorene pred sobom? Obećali smo ne puštati korijenje…

Eh, dijete da su bar ove noge skitalice znale usporiti, pričekati one što su ih pokušavali sustići. Nije sreća ono što smo sanjali i uzaludna ti je sva sloboda kad je samoća u stopu prati. Da smo prije znali kako su hladne zime, a ljeta pusta kad ih nemaš s kime dijeliti, možda bi se znali zaustaviti. Jer s vremenom ti hrabrosti ponestane, potroši se na preživljavanje svakodnevne problematike. Iste one što ti malo po malo gasi želju za avanturom, a budi onu za mirom, sigurnošću. Želju za dvije ruke između kojih ćeš znati što znači pripadati. Eh, dijete da smo ruke pružali više ljudima, manje horizontu, sad bi možda imali s kim letjeti.

 

Autorka: blue elephant

Fotografija: weheartit.com