29 okt LJUBAVI, IME TI JE SARAJEVO

Sa svojih trideset sedam proputovala sam bezbroj zemalja i još toliko gradova. Negdje se zadržavala godinama, negdje mjesecima a negdje samo po dan. U Lisabonu me je Trg podsjećao na Vrelo Bosne. U Milanu su me stepenice podsjećale na Alifakovac. U Veneciji su me gondole podsjećale na miris Miljacke. Andora je poput Bjelašnice. Pariz miriše na parove koji se ljube u prolazima Ferhadije. Barcelona ima snagu bosanskog inata. Gdje god bih bila, oči su mi vlažile čežnju. I samo bi mi srce zatitralo kada se iz kokpita jave da kažu kako se nadaju da smo imali ugodan let i da se vežemo. A ja sam sve vrijeme bila vezana. Mislima. Jer, Sarajevo ti ne da da pobjegneš od njega. I ove mokre ulice što ti lijepe lišće za cipele dok hodaš nekako pečate ljubav. Onu vrstu ljubavi od koje bi mogla da živim. Znate ono kada vam je duša puna nečega što ne možete da vrisnete? E to! A biste rado, po svaku cijenu. Jer, čovjeku bi trebalo sasvim malo da bude ispunjen. Jutarnje buđenje u rukama čovjeka koji ima najljepše trepavice. Popodnevna kafa u omiljenom kafiću, gdje se zavališ na sećiju i pustiš prste da pišu note neizrečenih riječi. Šetnja Ferhadijom u kojoj se nasmiješiš sasvim stranim ljudima. Želja za igrom rukama istog tog čovjeka. Pokoji ukradeni pogled uz taktove soundtrack-a Prljavog Plesa. Ah na strastveno ljubljenje dok puštaš vjetru ruke da te vežu za njega. Osjećaj pripadanja. I šta sve ne. Zar nije sasvim malo dovoljno? Jeste, ali to malo nažalost ima cijenu. Ja sam ipak od onih koji poklanjaju. Sve navedeno.

Kada sam se vratila iz Njemačke prošle sedmice, na stolu me je dočekao post- it papirić na kojem je stajalo: „Azra, soba ti je predivna. Vole te tvoji mali rođaci Iman i Tarik“. Ako djetinjastost i razdražljivost nanovo prikačim trenutnom stanju, onda ne moram ni govoriti da me je ovaj gest djece rasplakao. To je kao kada vas sa puta dočeka momak. Ili muž. Osjetiš ljubav, iako nije fizički prisutna. Na svom „corchu“ čuvam bezbroj takvih poruka, uz sve uspomene koje su nekada imale svoju veličinu. Iako, neke sam pobacala. Jer, veličinu ponekad nadjača onaj minus koji je uvijek minus i koji ništa ne znači. Neke uz jutarnju kafu nježno pomilujem, nasmijem se i prošapćem samoj sebi kako mi se sviđa ova žena dijete u meni. Jer, sitnice zaista znače. Ako ništa da se prisjetiš perioda kada je trajalo ono što je prestalo.

Čekalo me je i bezbroj inbox poruka od Stranca u kojima mi piše kako je u međuvremenu zavolio špansku muziku i kako mu je play lista na smartiću preplavljena sa Malu, Alejandrom Sanz, Davidom Bisbalom. Čekalo me je i pregršt poruka od nus pojava od muškaraca, koji ne biraju sredstva ni načine da ti ponude ono što nikada ne bih prihvatila. 101-na ruža, vikend u Istanbulu, nejasnu definiciju ljubavi i sex za „onako“. Ostavim seen čisto da dam do znanja da ne želim odgovoriti. Ostavim ih da shvate pojam ubranog cvijeta. Podignutog mokrog lista sa ulice. On se osuši. Promijeni boju, i dozvoljava da napišeš poruku na njemu i pokloniš nekome. A i ne moraš, ostaviš ga za sebe, da te podsjeti na misli tog momenta. Čekala me šetnja Sarajevom nakon skoro mjesec dana boravka u rascvjetalom Dudenhofenu.

Htjela sam obići neka mjesta sama. Ulice kojima se mjesecima nisam usuđivala šetati. Htjela sam vidjeti kako izgleda Pozorište. Htjela sam vidjeti da li ću poželjeti da se on spusti niz stepenice. Htjela sam gaziti lokve, da vidim ostavljaju li isti zvuk kao kada ih gaziš u paru. Htjela sam prošetati duž Miljacke da vidim sjedi li ko za stolom u ćošku male birtije, gdje je behar najljepši. Htjela sam vidjeti da li još uvijek parovi sjede u Cream Shop-u i jedno drugo hrane Nutella kolačom. Htjela sam da vidim odzvanjaju li koraci kaldrmom kod Begove Džamije. Željela sam uzeti vruće kifle iz Imareta, kidati ih rukama i puhati dok mi usne traže još. Htjela sam proći pored broja „11“. Htjela sam vidjeti stoje li inicijali na Vilsu još uvijek. Krenula sam. I stala. Odjednom nisam željela. Odjednom sam osjetila vjetar koji, kao da mi je govorio da promijenim smijer. I jesam. Svratila sam u Badem butik, kupila crne grožđice i čokoladne praline punjene istim. Išla ulicom, kisnula, i sjela u Pravdu. Bacila stvari na sećiju i otišla u toalet. Gledala suzu u ogledalu kako mi skida kreon i slijeva niz lice do usana. Progutala je, obrisala lice maramicom i naručila Ness. Pregledala poruke iz inbox-a. Odlučila da ih izignorišem i udahnula mir. Napokon sam shvatila ono što sam trebala par mjeseci unazad. Shvatila sam da ipak za odustajanje treba vremena. Da treba da se desi klik koji će ti pomoći da vrisneš „dosta“. Da trebaš prigrliti promjenu i dati joj prostora da donese neka nova očekivanja. Ona koja i sama možeš da pružiš. Nekome ko će to znati prepoznati, bez imalo rezerve. Tako je Fromm govorio. Kažu da je i on bio bjelosvjetski luđak, a ja opet mislim da ludaci nikako nisu mogli pričati o ljubavi. Pogotovo nisu mogli pisati. A možda i ja nekome zvučim kao luđakinja.

Kroz mokre portale sam gledala ljude kako jurcaju Radićevom. Vidjela sam djevojke sa kesama brendiranih prodavnica iz tržnih centara. Vidjela sam muškarce koji idu ulicom, pričaju na telefon i u isto vrijeme namještaju šal. Vidjela sam momka koji ispod miške nosi knjige, obučen u poderane farmerice, neobrijan. Pogledao je prema mjestu gdje sam sjedila. Vjerovatno nije ni naslutio da mi je baš on privukao pažnju. Ne kao muškarac, već kao jednostavnost. Htjela sam znati naslove knjiga koje nosi. Možda bi me neki privukao pa bih istrčala do Byebook-a i kupila si. Iako, knjige volim kupovati na Sajmu. Ne zbog cijena, već zbog čari koji ti nudi tezga na kojoj miriše toliko papira na jednom mjestu. Tražim novi naslov Zafona, ali sarajevske knjižnice se počesto baziraju na kojekakvim naslovima i žanrovima koji samo donose novac, zadovoljstvo je irelevantno. Čak i sadržaj knjige koja te prožima dok svaki pasus alavo ždereš.

Kiša nije prestajala cijeli dan. Još uvijek sva mokra, sjedila sam i pisala o toj jednostavnosti i sitnicama. Sve ih manje viđam. I u ljudima i na ulicama. U svemu. Slušala dvije djevojke preko puta mene, koje su pokušavale da objasne dečku što je s njima sjedio kako je teško naći normalnog momka. Nisam nijednom čula kako su rekle da je mnogo teže naći normalnu djevojku. Čak sam čula kako kaže da je jedini način da nađeš momka da posjetiš neki od turbofolk restorana. Gledala sam u nju i pitala sam se odakle izvire tolika količina gluposti. Jer, glupa nije izgledala. Još jedan dokaz da nije sve onako kako izgleda. On je ćutao, nervozno vrtio upaljač iz jedne ruke u drugu, i kao da je čekao da ga neko spasi. Zazvonio mu je telefon i pozdravio se. Saved by the bell! One su ostale još nekoliko minuta tu. Namještajući naočale, uhvatih pogled od jedne kako gleda prema meni i čudi se što držim rokovnik i olovku i pišem. Biće da sam u njenim očima izgledala poput onih neshvatljivih izbucanih umjetnika, koji žive samo od iluzija, snova i maštanja. A nije ni slutila koliko sam zadovoljna što sam i dalje mislila o knjigama koje je nosio dečko ispod miške.

Mrak je već naslućivao hladnoću, a ja baš i nisam baš bila spremna sa odjećom za zimu. Krenula sam kući. Otključala vrata i namirisala svježe pečen hljeb što je mama ispekla. Ušla sam u sobu i presvukla se. Soba je mirisala na orahe što su mama i tata donijeli sa vikendice dok sam bila u Njemačkoj. Na tacnu sam stavila krišku domaćeg hljeba, malo sira i čašu kompota od šljiva, krušaka i dunja. Zašto ne i mandarine, pomislih. Taman da mi ovaj cimet iz kompota i miris mandarina sa prstiju prizovu zimu i snijeg. Poželjela sam pahuljice. Zima ipak ima svoju čar. Ali onda kada ti ne osjećaj zimu u sebi. Sjela sam za računar, razočarala se pokojom rečenicom iz inbox-a, odlučila da i na tu konverzaciju kažem „dosta“ i napisala Strancu: „Dobro veče, mogu li se mandarine kupiti u Knez Mihajlovoj i koliko dugo zadržavaju miris na prstima?.

Tata mi je poklonio muzičku liniju prije par godina. Malenu. Ne znam da li sam je par puta upalila i slušala cd. Ugledah cd Aleksandre Radović, stavih unutra i pustih: „Mali peh“. I stvarno je peh kada se nadaš onome što je nemoguće, i stvarno je peh kada očekuješ ono najmanje od nekoga ko ne zna ni najmanje da uzvrati. I stvarno je peh kada ti taj neko uđe pod kožu. I stvarno je peh što si peh. Ako ništa, mirisi su trajni. I to se važi u ljubavi, zar ne?

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: favim.com