Lica

 

 

,,I dok se osvrnem, sukobljavajući se sa nemilosrdnom dnevnom svetlošću koja ne mari za umor mojih očiju, nikog od gostiju nema.’’

Već godinama se noći ne menjaju. Ne iznenađuju me nekim čudesnim promenama. I dan mi uvek počinje isto. U onom svečanom času, kad više nema ni najmanjeg prostora na zemlji za ma jednu česticu mraka, i kad je najurena noćna tama u neki nepoznati i daleki, gotovo nepostojeći prostor, na moje prozore pokucaju ista lica. Ona davnašnja i zaboravljena lica, koja pred mojim vratima stoje kao na molitvi, sklopljenih ruku i uplakanih očiju, bezglasnim šapatima vapeći za malo sna, odmora i spokoja.

nered

Kao nepoželjni i zastrašeni duhovi vremena bez granica oni dolaze u moje odaje, tražeći od mene pomoć i utehu, sabijajući se u ćoškovima moje sobe, klečeći, kao da pred Bogom pokazuju iskupljenje za kakav stravičan greh. I ja ih puštam, odstojim i istrpim njihove nerazumljive i na reči neprevodive rituale kojima izvore, smisao i cilj ne razaznajem. A kad dođe trenutak da im jasno i izbliza sagledam lica, već nestanu. Kao da ih nije ni bilo. Kao neuhvatljivi delići vazduha, dižu se u nebesa, daleko, iznad svih svetova, lebdeći na nekim stazama koje moje noge ne dotiču. I dok se osvrnem, sukobljavajući se sa nemilosrdnom dnevnom svetlošću koja ne mari za umor mojih očiju, nikog od gostiju nema. Zažalim što dan sporo odmiče i što mi sati ne udovoljavaju, već me puštaju da sa nestrpljenejm iščekujem taj poseban trenutak. A onda opet. Iznova. Veče. Noć. I kratkotrajni čas pred samo rađanje sunca. Jedan čas i ništa više. Kao jedan dah. Kao jedan mali, sićušni život koji niko sem mene ne proživi.

Autorka: Mirjana Zarić

Fotografije: all-free-download.com, wallpaperscraft.com

Nema komentara

Ostavi komentar