27 maj Kanarinac

Dopao joj se. Bio je učtivijii i dragocjeniji od većine muškaraca koje je poznavala. Nazvala ga je Svetislav, po bratu i bivšem mužu, kojeg je sahranila nekoliko dana nakon završetka Trećeg svjetskog rata. Apatija koja je uslijedila dovela je do toga da zaboravi na sebe i svoju ustajalost, slabost, sa kojom se nosila godinama poslije.

Dječak je bio očekivano stidljiv, sa vidljivim borama oko krupnih, žućkastih očiju, punim usnama i crnilom ispod noktiju. Kada ga je uvela u stan, skinula mu je kaput i cipele, pitajući ga da li mu smeta što se mora izuvati. Mali nije odgovorio, samo je pogledao svoje pocjepane, crvene čarape i krenuo ka dnevnoj sobi. Jedno vrijeme je stajala u mjestu, osjećajući svemoćnu nelagodu, kako joj prolazi tijelom i izlazi iz vrhova prstiju. Kamena žena, prikrivena maglom unesrećenosti, zamotana u sljepilo sivog dana, poslije par munuta nastavila je dalje. U svjetlo sobe, u kojoj je dječak posmatrao dugi stakleni sto, čvrsto se oslanjajući na fotelju. Htjela je da mu pokaže sobu u kojoj će boraviti dok god bude u njenom stanu, ali dječak je pošao sam, kao da joj je pročitao misli. Moja soba? Upita djevojačkim glasom, osmijehom balavca koji jedva čeka da proba dugoočekivani kolač. Ušli su u zagušljivu prostoriju, ispunjenu mirisom mokraće i vina. Ovo je tvoj krevet. Svetislav je spustio glavu na veliki jastuk i duboko izdahnuo. Dotakla mu je čelo sivim, kvrgavim prstima, govoreći kako je sretna što više neće biti sama. Imam dijete, sina. Ja sam majka. Izašla je, ne zatvorivši vrata. Dječak se nije bunio zbog smrada, nije tražio čistoću i nikada nije otvarao prozor.

Smrt kanarinca najavila je jalovo proljeće. Očistila je kavez, a pticu bacila iza ponoći. Zašto čekaš da prođe ponoć? Mali je upitao te večeri. Zato što je reinkarnacija jedino tada ostvarljiva i zato što vjerujem da će mi se vratiti. Odgovorila je u polubudnom stanju. Par sati kasnije, dječak je ustao i uzeo mrtvog kanarinca, ostavio ga u podrumu zgrade. Nije joj rekao. To je bila prva stvar koju joj je prećutao. Kako su mjeseci prolazili, njih dvoje su rijetko razgovarali. U  to vrijeme vazduh je poprimio boju zemlje, tako da se više nisu mogli gledati jasno, morali su da se namuče kako bi došli jedno do drugog i zatraže pomoć, savjet.. Nesanica i melanholija su učinile svoje. Ona je prestala da čisti kožu i osvježava dah, a Svetislav je prestao da izlazi iz sobe, svake noći puštajući ptičje krike, odjekujući nervozom njenog bića. To je kanarinac. Došao je. Govorila je ispod jorgana, čas naglas, čas u sebi. Bolesnički nerazumljivo, neprekidno. Nepresušno. Koža joj se pretvorila u fleke, fleke u kraste, tvrdi omot mesa i napuklih kostiju. Dječak se nije oglašavao, zaboravljao je da diše, pa se na momente vraćao, istrčavajući u hodnik. Lupao je glavom o vrata, koljenima o pod, bacao se i imitirao kanarinca.

Vjetar, koji je prodirao kroz zidove, sakatio je dječakovu usamljenost i strah od živog dodira. Proždirao je prostorije, prekidao misli, raznoseći njegovo tijelo. U paramparčad. Svetislav nije tražio ljubav, nije joj se nudio, zavlačio se u kutke nesređenosti i iskrivljenog shvatanja svijeta, sanjao je mekoću skeleta, trepavice okrnjenog postapokaliptičnog grada. Doma koji će ga konačno progutati. Dopao joj se, jer je mislila da mu može pomoći, prije nego što se baci u ralje iznemoglog ljeta. Prevarila se, posljednjim ubodom noža. Zaboravila je. Da ga ostavlja iza sebe. Kao osušenu ptičurinu, u podrumu.

Početkom jeseni dječak je zakopao majku. Sljedećeg jutra bio je u potrazi za novom. Reći ću da sam gladan, pomislio je, dok mu je pjena skakala oko usana. Prva koja mi priđe biće moja, sagradiću joj suze, koje nikada neće pustiti. Oteću je od drugih i dovesti sebi, u život. Izaći ću iz nje, u dan, zamaskiraću se.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografije: favim.com