Jasmina Topić: Dobra poezija nađe put

Kao rezultat višemesečne saradnje i brojnih dragocenih saveta koje sam na polju poezije dobio od ovonedeljne sagovornice,  pred vama je intervju sa Jasminom Topić, jednom od najistaknutijih pesnikinja u veoma značajnoj generaciji pesnika i pesnikinja, rođenih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. Objavila je pet pesničkih knjiga, piše prozu, književnu kritiku i eseje. Urednica je kultnog zbornika ,,Rukopisiˮ, pesničke edicije ,,Najboljaˮ, a učestvuje i na brojnim pesničkim manifestacijama širom regiona, ali i Evrope. Van formalnog, Jasmina je i veliki ljubitelj i poznavalac vina, kao i strastveni putnik.

Baviš se književnošću ne samo kao autor, već i kao urednik, selektor, kritičar, pa se nekako čini da si prava osoba da nam kažeš šta tačno znači izabrati književnost kao životni poziv u Srbiji?

J: Hvala ti na pitanju, ali moglo je da bude i neko drugo pitanje! 🙂 Sad ozbiljno, mislim da svaki poziv bira nas, a onda nastavimo da se batrgamo, delamo i sumnjamo da li smo dobro odabrali, da li imamo snage da se iznova borimo sa istim strepnjama itd. Pod pretpostavkom da čovek ima talenta za umetnost, onog trenutka kada oseti potrebu da se iskaže, to je već pola odabranog puta. I to onaj lakši deo. Druga polovina je da bude uporan, vredan, samokritičan, otvoren, i prema promenama i prema sugestijama, i da ne dopusti da ga entuzijazam trajno napusti. U Srbiji je sve teže biti entuzijasta, priznajem, ali što se duže baviš, generalno, književnošću, i imaš prilike da se nađeš u različitim ulogama (kao autor, urednik, član žirija itd.) to je odgovornost veća. Meni je kao autoru bilo teško da utvrdim svoj put – iako to možda s ove vremenske distance ne izgleda tako; ali, mislim da je generaciji pesnika rođenih osamdesetih još malo teže. U vreme kada sam ja objavljivala prvu i drugu knjigu pesama, časopisi su već posrnuli, a književne radionice (Centar za stvaralaštvo mladih, Ažinova književna radionica) izvršile su presudan uticaj na formiranje jedne književne generacije. Deset godina posle, tu ulogu imala su pesničenja, internet publikacije, turobna i turbulentna društvena klima, koja je umnogome oblikovala i većinu poetičkih diskursa, kako to, uglavnom i biva. To još uvek nije precizan odgovor na pitanje, ali se on nazire. Dobro je da životne promene prate stvaralaštvo, a naročito je važno da se znanje i način da se pomogne prenose i realizuju.

11954700_10206776160299132_5500648543368805654_n

Tvoja poezija nosi u sebi neobičnu, pomalo zaboravljenu osećajnost, koja uspeva da se otrgne pukoj sentimentalnosti. O svemu progovaraš iz duboke, često potresne intime, jezički čistim lirskim glasom koji je redak u generaciji kojoj pripadaš. Kakav bi bio tvoj odgovor na ona opšta, često iritantna pitanja, s kojima se pesnici susreću: odakle dolazi poezija, kako nastaje, kako živi i šta znači za tebe?

J: Mislim da sam nekoliko puta bila u prilici da odgovaram na ovako postavljena pitanja, i moram da priznam da se svaki put iznova zbunim. Ona su u suštini jednostavna, posebno ako dolaze od nekog ko se trudi da bude čitalac savremene poezije, ali nema nikakvo predznanje ili informacije o tome šta savremena poezija jeste, koliko je slojevita, nelinearna, ili koliko svesažimajuća ako je posmatrmao kroz istoriju književnosti. Ali, odgovori su utom teži, jer odakle krenuti s objašnjavanjem?! Pesnici su specifične individue i svako pronalazi svoj ugao posmatranja sveta ili doživljaja istog; takođe, na različit način percipira sopstvenu poetiku. Primećujem da je najnovijoj pesničkoj generaciji bitan socijalni, neosimbolistični, neoavangardni momenat, angažman itd. I da tu, generalno, postoji pomalo i gubitak dobre volje da se percipira drugačiji pesnički kontekst jer on navodno nije u duhu vremena, ili deluje anahrono. Ali, to su sve već viđeni koncepti, koje jedino naša pesnička percepcija čini pomalo novim i drugačijim, ne i revolucionarnim ili boljim. U tom smislu i moje mesto u savremenoj srpskoj književnosti je uvek bilo na određeni način specifično – jer su me pesnici moje generacije povezivali s prethodnim generacijama, onoj kojoj pripadaju npr. Gojko Božović, Ana Ristović, Nenad Jovanović, pa i malo stariji Saša Radojčić, a kojoj baš i nisam pripadala. S druge strane, moja druga knjiga pesama, Pansion. Metamorfoze, objavljena u Centru za stvaralaštvo mladih, koncepcijski je veoma bliska pesnicima koji su krenuli da se afirmišu 10 godina kasnije. A i starosna kategorija je tu malo histerična, jer svi ti različiti koncepti suštinski staju u dve decenije – generacije rođene sedamdesetih i osamdesetih. Verujem da ovaj podatak govori i koliko je razvijena i bogata pesnička scena u Srbiji danas, i koliko joj se nezasluženo malo pažnje posvećuje. Da se vratim na odgovor s ove poludigresije – dakle, koncepcijski je uvek bio pomalo problem u koju grupu ću biti smeštena, kao da je to moranje. A nije. Poezije je duhovna i mentalna kategorija i savremenici mogu biti odavno prepoznati samo na stranicama neke knjige.

Iako na više nivoa nije nimalo lako biti pesnik, poezija te je ipak odvela na divna putovanja i rezidencijalne boravke. Nadija Rebronja mi je u jednom razgovoru ispričala kako u Južnoj Americi deca traže autograme od pesnika. Kakva su tvoja iskustva i koliko se razlikuje pozicija pesnika u različitim društvima?

J: Nadija i Ana (Ristović) imaju ta lepa iskustva egzotičnih boravaka na drugoj strani sveta! Moje pesničko-rezidencijalne avanture su u komšiluku. Prva rezidencija za pisce u Beču, 2008. godine preko Kultur Kontakta bilo je otkrivanje novog sveta, mada sam se zaista osećala kao da sam izašla iz kaveza kada sam sa dvoje autora, pesnikinjom Sandrom Nešović i pripovedačem, danas organizatorom Kikinda short-a, Srđanom Papićem, našla na jednom jako lepom festivalu pod nazivom 11 Bijenale mladih umetnika Evrope i Mediterana. To je bilo 2003. godine u Atini. Nezaboravno iskustvo. Avantura je bila i putovanje i boravak u Tirani 2013. a vrlo je emotivno bilo preći hrvatsku granicu, otići u Rijeku, i prvi put posle svoje 11 godine otići na prostor koji je jednim delom i zavičaj. Prošle godine to su bili Grac i Švedska, odnosno ostrvo Gotland, program za pisce realizovan sa Udruženjem Krokodil. Što je zemlja uređenija, nivo kulture i brige o umetnosti je veći, bolji. U Austriji se ulazak na književno veče naplaćuje, time se pokazuje vrednost nečijeg rada i poštovanje prema autoru. U Švedskoj je ulaz recimo slobodan, ali je otvorenost da se čuje novo i drugačije veoma emotivno iskustvo. Takođe, mali Šveđani uče da su biblioteke centar jednog mikrouniverzuma. To su samo dva primera. Nisu umetnici tamo mnogo bolje situirani, niti većina ima taj luksuz da živi samo od stvaralaštva, ali se barem njihov posao ne posmatra kao hobi ili jedna sumnjiva uzaludnost. To je suštinska razlika. Uostalom, kod nas su se skoro sve vrednosti srozale ispod podnošljivog minimuma, pa ni odnos prema umetnosti nije zaobiđen.

Posle svih putovanja vraćaš se u Pančevo, koje je jedan od književnih centara regiona, jaka i plodna književna sredina. Koja je tajna tog intimnog odnosa Pančeva i književnosti?

J: To bi i Pančevci voleli da znaju! Neki pominju blizinu Beograda kao ipak presudnu, drugi dugu tradiciju negovanja umetničkih festivala, treći pojedince koji pomažu i prenose znanje. Pančevo ima i jake lokalne novine koje su uvek dosta prostora posvećivale kulturnim zbivanjima. Ako pominjemo strip, tu je Alekandar Zograf, ako pominjemo muziku, Ognjen Popović i Veljko Klenkovski, sport Dušan Borković itd. U književnosti, neki su bili Pančevci, a neki su ostavili doprinos domaćoj književnosti jer su neko vreme živeli i radili u Pančevu, ili bili vezani rodbinski – Miloš Crnjanski, Zmaj, Isidora Sekulić, braća Jovanovići, pioniri štamparstva, pa naši savremenici: Dušan Vukajlović, Bogdan Mrvoš, Mladen Markov itd. Možda su ova nabrajanja dovoljna kao odgovor na pitanje. Književnost tu dakle nije izuzetak, već samo uklapanje u opštu sliku kreativnosti.

U Udruženju književnika i književnih prevodilaca Pančeva pre četiri godine pokrenuta je pesnička edicija ,,Najbolja“, jedna od retkih u Srbiji koja daje prostor pesnicima mlađe i srednje generacije, doprinoseći da se uspostavi jedna dragocena pesnička tradicija. Kakav je koncept edicije i kako opstaje?

J: Tradicija je uvek dobra osnova, ali i dobar izgovor da se nešto novo pokrene, barem kada su u pitanju gradske vlasti. U samo još jednoj rečenici o Pančevu – postoji gradski konkurs za sufinansiranje projekata iz oblasti kulture sad više od jedne decenije, što nije podatak kojim mogu da se pohvale svi veći gradovi u Srbiji. Postoji delimično zbog zalaganja pojedinaca, a delimično i zbog obrazovanih i senzibilisanih ljudi koji su neko vreme imali priliku da učestvuju u upravljanju gradom. Ideja za pokretanje edicije postojala je od kad je osnovano Udruženje, ali je tek 2011. došla do tačke kada je započeta i realizacija, iako su i ranije povremeno objavljivane knjige, pre svega Pančevaca. U prvom kolu su i iz praktičnih razloga bili lokalno-globalni autori, da se našalim, a potom je ta priča proširena. Postoje mnoga pesnička imena koja su poznata na književnoj sceni: Dragana Mladenović, Dejan Čančarević, Jasna Milićev, Jovan Popović, Milka Popović, Čarna Popović, i stalno se pojavljuju novi pesnici. Edicija je išla pod sloganom: nove boje poezije! I treba da i koncepcijski i poetički ponudi ono što drugi izdavači ne stižu da objave ili se ne uklapa u uređivačku šemu. To je bilo prvo. Drugo, želeli smo da se urednici stalno smenjuju i da se zaista ozbiljno radi na svakom pesničkom rukopisu, a takođe i to da tu budu zastupljene različite poetike, pa da čitaoci mogu da se upoznaju i s novim knjigama uslovno rečeno mejnstrim autora, ali i onih koji su na margini ili su alternativa. Trenutno smo pomalo i zakočili, međutim, nadam se da ćemo izgurati još neko kolo i objaviti autore koje dosad nismo. To je večita borba s već pomenutim entuzijazmom, slobodnim vremenom… u suštini jedan ozbiljno volonterski posao.

unnamed

U poslednjem, četvrtom kolu edicije objavljene su knjige Ljiljane Ilić, Jelice Kiso, Jovana Popovića i Nike Dušanova.

J: Da, ove godine su izašle te četiri knjige. Ljudi koji prate pesničku scenu imali su već priliku da čitaju njihove pesme, ili da ih slušaju. Ljiljana Ilić je ponudila knjigu minimalističkih stihova, ali vrlo slikovitih u prikazivanju svakodnevice. Ona je inače i prevodilac s nemačkog i organizuje Pesničenje u Reksu. Jelica Kiso piše dužu, narativnu poeziju, delimično konceptualističku, baveći se fenomenima društva i industrijalizacije stvarnosti. Jovan Popović je Pančevac, dobitnik nagrade ,,Branko Radičević” za prvu knjigu. Piše simbolistički, pomalo borhesovski, s jasnim filozofskim premisama, promišljanim kroz pesme. Nika Dušanov negde ,,krade” pomalo od svih pobrojanih koncepata, a najbliži je Jelici Kiso. Ipak, ja u njegovoj poetici vidim i jednu vrlo jasnu lirsku crtu. S obzirom na to da sam ga davno čitala po periodici, priznajem, njegova knjiga je bila i najveće osveženje za mene. Inače, uvek postoji interni konkurs. Neki autori se sami jave, neke pozovemo, čini mi se da to zasad nije loše išlo, ali i prošlo!

Specifičnost ove edicije je i u tome što su pesnici predstavljeni ne samo poezijom, već i portretima na koricama knjige. Misliš li da je ta fizička odsutnost pesnika i pesničkog lika iz javnosti i medija nešto što dodatno otežava da poezija priđe čitaocima.

J: Da, to je bio deo koncepta edicije. Prvo, da vizuelni identitet ne bude dosadan, stereotipan ili s ,,ničim izazvanim fotkama / slikama” koje samo nekako treba da faktografski odrade posao. I slogan: ,,nove boje poezije”, već pomenut, ali i još jedan, ,,poezija ima lice”, trebalo je da pokažu potencijalno novim čitaocima da su pesnici živi ljudi a ne duhovi, da su tu, stvaraju i promišljaju svet oko sebe, i trude se da od njega naprave umetnost. Što se tiče drugog dela pitanja, odgovor je veoma kompleksan. Živimo u vremenu koje svet registruje preko slika – najčešće onih u mobilnom aparatu; i u vremenu medijskog terora, gde ,,novinari” i urednici odlučuju šta je to važno, interesantno ili isplativo, a sve je manje onog momenta gde u takvim programima vidimo iole želju da se gledalac / čitalac / slušalac edukuje. On samo treba da konzumira, sažvaće i proguta ili prospe i uništi u zaboravu jednog savršeno potrošenog dana. Takođe, dodajte tu i generalno odsustvo smislene kulturne politike države, i odgovor se sam nameće. Poezija nikad nije bila isplativ ,,posao”, knjige pesama nisu imale veliki krug čitalaca, osim u socijalizmu, ali to ne znači da tu poeziju danas treba tretirati kao sakupljanje salveta, ili u novije vreme ukrasnih papirića. Današnji pesnik (barem mlađe generacije) je itekako svestan reči promocija, samo je pitanje mere, podrške, želje za edukacijom ili vraćanjem nekih normalnih kulturnih sadržaja u program i ponudu.

Šta je to što bi jedno društvo i jedna država trebalo da urade da bi se položaj pisaca, pesnika naročito, promenio?

J: U prethodnom odgovoru načet je i deo ovog pitanja, ako ne i sažetak odgovora na ovo potonje. S jedne strane konačno uređena kulturna politika i zakonski minimum programa koji prezentuje kulturu ali sa fiksnim i dobrim terminima gledanosti, a ne u termine kada su se nekada prikazivali porno filmovi. S druge strane, ozbiljnija saradnja na relaciji autori – izdavačke kuće – država – škola. S treće, svest o tome da i pristup prezentovanja književnosti mora da se drugačije sprovede, da bude manje dosadan, narodski rečeno. I bez maloumnih komentara u stilu: imamo mi mnogo važnijih problema da rešavamo. Rešenje svakog problema u svakoj oblasti je podjednako važno. Čekanje samo produbljuje problem i oneomogućava rešenje. Najzad, zato se pojedinci školuju i dobijaju odgovorna mesta – da budu odgovorni I da donose odluke u okviru onoga što najbolje znaju. A, ako ne znaju – da budu dovoljno sposobni da nađu pomoć. To što kod nas, u poslednje vreme, svi umeju da komentarišu i kritikuju, s posebnim žarom ,,ispljuju” bilo kakav pokušaj u bilo kojoj oblasti; a ne umeju da podrže, ohrabre ili daju šansu pozitivnom ishodu, govori o jednom ozbiljnom psihopatološkom stanju nacije.

Ne smemo zaboraviti ni da si urednik,,Rukopisa“, sad već kultnog i jedinstvenog zbornika poezije i kratke proze mladih autora iz regiona koji izlazi već 38 godina. I manifestacija koja prati promociju ,,Rukopisa“ jedno je od najlepših regionalnih okupljanja mladih autora. Kako ti iz te perspektive deluje budućnost književnosti.

J: Meni je jako drago, u stvari ponosna sam na svoj angažman u Rukopisima, koji traje evo već 15 godina ili i malo više, ne znam više, nešto me strah i da brojim! Uglavnom, dobila sam priliku da se priključim kao veoma mlad autor s objavljenom prvom knjigom i da sarađujem s mnogim kreativnim ljudima, da upoznajem nove autore i da mi neki od njih postanu i drugari. To je sve jedna jako lepa, značajna ali i roditeljski emotivna priča. Čini mi se da možda zaslužuje da bude ispričana posebno, mimo ovog intervjua, i da je ispričaju zajedno i urednici i autori (u tom smislu, priručno, postoji i mali film na You tube-u).  Rukopisi su uvek tu bili prvi, kasnije su se pojavljivali i drugi koncepcijski slični projekti, na lokalnom nivou, ali i manifestacija ,,Reč u prostoru” beogradskog SKCa, na primer, suštinski se oslanja na ,,lik i delo” Rukopisa. Ovaj Zbornik je i deo najlepše umetničke istorije Pančeva, ali i evo, značajna ulaznica u svet književnosti na nivou čitavog regiona. Nadam se da će se u budućnosti proširiti i na druge zemlje koje nam ovde nedostaju: Rumuniju, Mađarsku, Bugarsku, Grčku, Albaniju. Postoje i mnoga imena koja zaslužuju da budu pomenuta, ali kao što rekoh, Rukopisi su tema za sebe.

unnamed (1)

Bila si član žirija na ,,Ratkovićevim večerima poezije“, na kojima se tradicionalno, pored glavnog književnog programa koji okuplja najznačajnije savremene pesnike, dodeljuje nagrada za prvi rukopis. U Srbiji postoji nekoliko konkursa koje pružaju mogućnost da mladi autori objave prvu knjigu, u državama regiona znatno manje. Čini se ipak da još veći problem nastaje kad dođe na red pitanje: a kako objaviti drugu knjigu?

 

J: Da, zahvalna sam ljudima iz organizacije Ratkovićevih večeri poezije što su mi ukazali to poverenje, ali i to iskustvo, žiriranja i za glavnu nagradu i za prvi rukopis. Verujem da će ovaj festival, iako ima dugu tradiciju, tek doživeti svoje najbolje dane i doći u rang najznačajnijih regionalnih festivala. Mislim da je stanje u Srbiji sasvim zadovoljavajuće kada su u pitanju pesnički konkursi i festivali koji uključuju mlade autore i nude mogućnost objavljivanja prve knjige, između ostalog i zbog toga što imaju dobru podršku lokalnih zajednica, a i posvećene pojedince u organizaciji. Vraćaš me na priču o ediciji Najbolja, da, problem je, mi smo eto hteli da ga premostimo ili pomognemo u rešavanju, tako što ćemo objavljivati te druge, treće knjige. Ali, bez podrške institucija, jasno je da naš projekat ima rok trajanja, kao što nas priča opet vraća na neka prethodna pitanja i prethodne odgovore. U Srbiji se jako puno objavljuje, i što vredi i što ne vredi – a legitimno je objaviti i ispuniti sebi tako želju, iz one skribomanske perspektive – ali se postavlja pitanje šta sa svim tim naslovima. Uvek. I drugo, nije možda problem to što se objavljuje, nego to što je pitanje ko koliko čita, među samim autorima. Ali, dobra poezija nađe put do izdavača. Još jedno uvek! 🙂

Koje bi pesnike preporučila čitaocima koji žele da se upoznaju sa savremenom pesničkom scenom?

J: Mislim da bi najbolje bilo krenuti od jako značajne knjige koja je prošle godine objavljena kao posebno izdanje Doma kulture Studentski grad. Reč je o svojevrsnoj antologiji mlade srpske poezije Restart koju je priredio Goran Lazičić – iako je ona skromno nazvana panorama. To je najbolji vodič i presek domaće scene, još od čuvenog Šuma Vavilona, koji su priredili pre skoro tri decenije Vasa Pavković i Mihajlo Pantić. Nadam se da će knjiga moći da se nađe uskoro barem u elektronskoj verziji ili na sajtu ove ustanove, kako bi bila dostupna što većem krugu čitalaca. Ako ne, budite uporni i dosadni, zovite ih i tražite svoj primerak! 🙂

Za kraj, ne mogu da propustim pitanje: zašto si ti crna ovca?

J: Uvek bila. Što bi rekla jedna moja prijateljica: takvu te majka rodila! (smeh)

Srđan Gagić

foto: Andre Kratzer  ( http://www.kratzerphotography.at/)

1 Komentar
  • Pingback:Slutnja zime – HAOS
    Objavljeno 00:56h, 22 marta

    […] Jasmina Topić je rođena 4. avgusta 1977. godine u Pančevu. Bila je učenica društveno-jezičkog smera Gimnazije. Studirala je književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavila je pet knjiga poezije: Suncokreti. Skica za dan (1997), Pansion. Metamorfoze (nagrada Matićev šal, 2001), Romantizam (2005) i Tiha obnova leta (2007), Dok neko šapuće naša imena (2012). Piše poeziju, eseje i književnu kritiku. Uređuje Rukopise – Zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije, kao i Ediciju Najbolja. Jasmina je i veliki ljubitelj i poznavalac vina, kao i strastveni putnik. Učestvuje i na brojnim pesničkim manifestacijama širom regiona. Trenutno predaje srpski jezik i književnost u Tehničkoj školi u Pančevu. Više o njenom radu kao i intervju. […]