Istinska mora nemaju obalu

Mrak voli tišinu. I tišina voli mrak. To su dva dela istog jedinstva. Njihov spoj je bučniji od dobovanja kapi o minijaturni, plastični kišobran. Toliko ličnog postoji u toj intimi, da kada se zateknem u njihovom domu, osećam se suvišnije nego na košarkaškom terenu. Sakupljam svetlost sa žmigavca automobila. Kasnije reprodukujem taj talog kao najtežu misao, čiji su nedostaci ispunjeni prikrivenom setom. Onim što nas je rasplakalo iznenada, usred sunčanog julskog dana, a odbili smo da imenujemo. Jer bi istina automatski značila poraz. Zvukovi bole kada su degenerisani. Usiljeni. Isforsirani. Uho se pod njima deformiše onako kako se deformiše moj grudni koš pred tvojim uzdasima. Bojim se da ću ovih dana sanjati jedan od onih neprijatnih snova, posle kojih si znojav i postiđen. Postiđen kao nakon ulaska u roditeljsku sobu u pogrešnom trenutku. Pošto sam pronašao svoje ruke u gepeku kola, shvatio sam da nije ništa manje stidno sedeti na klupi, čitati novine u kafiću. Doživeti orgazam na silu. U drugom srednje sam sanjao da drkam potpuno go, pred čitavim odeljenjem. Ustao sam i skuvao kevi kafu. Kad se probudila, pogledao sam je kao da je volim. Toga me nije bilo sramota.

Autor: Marko Jović

Fotografija: weheartit.com

marko-jovic-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.