Imaš čaroban osmeh, Marina.

– Ooo, pa ćao Nemanja.
– Ooo, pa ćao Marina kako si?
– Ja dobro, a ti kako si, nismo se sreli baš dugo dugo.

Da nismo, baš nismo. Od onda kad smo se rastali poslednji put, tu negde u nekom sokačiću ove varoši, više i ne pamtim kom. Bilo je leto, tropskih 37 stepeni, ti u cvetnoj haljini sa velikim šeširom na glavi i osmehom koji još više podgreva atmosferu. Onda sam ti prišao i rekao kako imaš čaroban osmeh ti si odgovorila narcisoidno kako je takav uvek, ali ja to retko primetim.

A onda si okrenuvši glavu odšetala u nepoznatom pravcu. Iz kog se do sad nisi vraćala.

– O pa poprilično dobro pamćenje za nekog ko se ne seća. Evo i sad sam u toj istoj haljini. Kako si ti?
– Dobro sam. – odgovorio sam jedva čujno i sa vidno kiselim osmehom. Šta ima novo? Kako ljubav?
– E pa, dobro je. Dobro Nemanja, konačno sam se sredila. Volimo se, srećni smo i to je najbitnije.
– Drago mi je zbog tebe, zaslužila si. – promrmljao sam jedva čujno i gledao u nepoznatom pravcu iz kog si došla. Dok sam gledao sećao sam se one noći, znaš ti u trenerci i duksu čekaš da dođem na pivo, a ja već odavno pijan trčim ka železničkoj stanici da se ukrcam u poslednji voz te večeri koji vodi u njen grad. Kada sam zakoračio na vreo asfalt tog urbanog grada, uzeo sam taksi i krenuo ka dobro poznatoj adresi, usput kupivši buket ruža i flašu omiljenog vina. Pozvonio sam na vratima i posle par sekundi otvorio je neki muškarac, baš onakav Marina iz ženskih priča, sa mišićima i bradom od dva tri dana.

– Ne sećam se da sam naručio vino, ali dobro hvala vam svakako. A onda sam iz sobe začuo: „Ljubavi, ko je to? “ Tada sam shvatio da je vreme da prestanem da se zaluđujem, istrčao sam iz zgrade pravo na ulicu, uleteo u onaj isti taksi kojim sam došao do zgrade i vratio se na železničku stanicu želeći da što pre odem iz ovog prokletog grada i njegove memljivosti i trulih zadaha duša njegovih ljudi.
Čekaj me, dolazim do ujutru, samo me čekaj. Rekao sam ti kratko pre isteka baterije na mobilnom, a onda sam nedugo zatim zaspao u kupeu.

Budim se, pogledam na sat 4:20, odmah sam pohitao ka tebi. Sa vrata me je sačekalo „Kretenu da l si ti realan da te čekam cele noći…“ Nisam sačekao da završiš sa grdnjama do kraja samo sam onu flašu vina i buket stavio na sto, zagrlio te jako, i slomio se u tvom zagrljaju. Onda ne znam da objasnim šta se sve kasnije dogodilo, sećam se samo da smo se ujutru probudili zagrljeni u tvom krevetu, i da sam tada po prvi put video lastu na tvom ramenu. Sećam se da si mi rekla da ona predstavlja tvoj slobodan duh.

– A znači zato ti nemaš stalnu vezu? Je li, đavole? Ostaću slobodan neću se vezati, taj fazon? – upitao sam te.
– Ajde ne seri, oblači se zakasniću na posao. – rekla si zapovednim tonom. I ne zavaravaj se, ovaj trenutak slabosti neće mnogo promeniti naš odnos.
– Drugari? – upitao sam.
– Drugari.
Znao sam da više od tog drugarstva neće biti ništa, jer smo od te noći i ti i ja osetili nešto više. A onda si ti otišla u nepoznatom pravcu. I siguran sam da je ono narcisoidno “ Moj osmeh je uvek takav ali ti to retko primetiš“ značilo da treba da te povučem za ruku pogledam u oči, pribijem te uz sebe i strasno te poljubim, što ja naravno nisam uradio. Zašto, ne znam. A želeo sam, tako sam želeo.
– Jesi se vratila ovde za stalno? Vidim lastica je još uvek tu. – dobacio sam ti kroz osmeh.
– A jeste, tu je. Samo što sada ima simboliku gnezda, doma. Promeni sve značenje s vremenom znaš.
– Da da. – odgovorio sam ni sam ne znajući da li te razumem.
– A ovaj, koliko si dugo sa tim.. tvojim?
– Deset godina. Od onda kad sam otišla odavde u onoj cvetnoj haljini…
– I sa čarobnim osmehom. – ponovo sam dobacio.
– I sa čarobnim osmehom, laskavče. Nisi se promenio ostao si onaj isti laskavac. A ti žena deca nešto?
– Ma daj bre, ličim li ti na takvog tipa, od onog dana kad si otišla, Marina, ja o tome i ne razmišljam.
– Šta lupetaš, Nemanja. – upitala si zbunjeno i uzbuđeno.
– Marina, te sam noći shvatio da te volim. Jer si uvek bila uz mene i jebi ga zaljubio sam se.
– A ja sam otišla jer sam mislila da nikad nećeš da preboliš Sofiju.
Mama, mama… začulo se dozivanje iz daljine jedne male crnokose devojčice čarobnog osmeha.
– Moram da idem. Izvini. – rekla je i osmehnula se.
– Imaš čaroban osmeh, Marina, rekao sam i poljubio je bojažljivo, nespretno i željno.
U tom malom trenutku večnosti rekla je: On je uvek takav, samo je kasno da sad to primetiš.
I onda je otišla u istoj onoj cvetnoj haljini, jednog tropskog letnjeg dana dobro poznatim putem koji vodi u drugi život, moj i njen bez nas.
Marina, pogrešio sam. Sada znam da sam pogrešio. Oprosti, volim te. Nije tvoj osmeh za kukavicu.

Autor: Nemanja Tonić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.