21 maj Habibi, naša mjesta ljubavi…

Sada već davne 1989. godine ili kako bi to stanovnik bosanske basne danas nazvao „prije rata“, zaputi se Banjalučanka sa diplomom doktora medicine u veliki grad – Kozarsku Dubicu.

Kozarska Dubica ili Kozarska Dubioza, za one koje nisu imali priliku ili nesreću da je posjete, manje ili više je kao i svako drugo mjesto u Republici nam avaj Srpskoj. Moglo bi se, ali se ne da.

No, da se vratim na gore diplomiranu Banjalučanku. Preplavljena strašću da šestogodišnju muku pretvori u praktičnu nauku, Banjalučanka pronađe hitno rješenje problema u hitnoj pomoći Kozarske „Hitno Nas Vadite Iz Ove Dubioze“. Nije proteklo, ako me sjećanje dobro služi, ni pola probne godine krpljenja šavova i infuziranja alkoholičara prije no se u hitnoj pomoći pojavi jedan, da izviniš, Sarajalija.

Na poziciji inspektora za graničnu kontrolu uvoza i izvoza prehrambene robe, Sarajlija od Kozarske Dubice nije očekivao ništa do hljeba na tanjiru. Onomad je hljeb inžinjera poljoprovride bio bez pesticida, valjalo bi podsjetiti. A, Sarajlija je onomad bio pravi nomad. Duša mu se ustali upravo u hitnom primanju banjalučko-kozaračke pomoći.

Procvjeta ljubav k’o, da izviniš, arapsko proljeće. U nepunih 6 mjeseci međubosanski par odluči da ujedinjenje duše podigne na viši nivo prelaskom u iznajmljeni stan ljubavi. Tad dođe čas da Banjalučanka saopšti užoj i široj zabirnutoj porodici da joj voz nije prošao te da će se u 28-om ljetu udati za čovjeka kojeg je vrijedilo čekati sve te godine provedene pod Hipokratovom zakletovom.

Kako to inače biva u nas, vijest da će žensko biti oteto iz porodične grude povlači dualnost emocija. Dok suza suzu stiže jer će ćera u tuđoj kući suđe da niže, orkestar se sprema jer, jadna ne bila, neće skončati kao baba cura.

Prije zvaničnog upoznavanja budućih velikih (ne)prijatelja, Banjalučanka otputova do grada na Vrbasu kako bi braću, sestre, strinke, tetke i rođake iz osamdesetog koljena obavijestila o razvoju događaja. Običaji se ispoštovati moraju, takav nas je grah zapao.

Jasno, prvi na liniji primača radosne vijesti su bili prvi krvni srodnici. Kako je Banjalučankina porodica kao Kina u malom, pripremanje za upoznavanje izabranika srca joj dođe nešto kao Karađorđevo mitingovanje uoči Drugog srpskog ustanka. Za uvertiru, familija znana i kao „bolest najmilija“ pripremi muzikalni splet pitanja od esencijalnog značaja za bračno sjedinjavanje dvije duše.

Ko je on? Kako se zove? Odakle je? Čime se bavi? Šta su mu roditelji? Odakle su mu roditelji? Odakle su mu roditelji roditelja? (Naizgled trivijalno, ali prvi krvni srodnici su stari genetičari pa znaju da luda prambaba dvanaest koljena mori.) Da li je ikada bio osuđivan? Kakav je na alkoholu? Može li radžu popiti? (Jer ako ne može, očito je da nije muškarac i da kao takav, ne zaslužuje da živi.)

Daj broj lične karte da ga provjeravamo u svim državnim institucijama gdje imamo našeg čovjeka.

Banjalučanki bi, u krajnju ruku, nezgodno da udovolji potrebama rodne grude jer, naime, ni ona sama nije znala mnogo toga o čovjeku koji je liši srca u nepunih pola sata primanja infuzije na bolničkom krevetu. Što je znala, objelodanila je. Za ostalo se snalazila kako su je godine učenja anatomije opremile.

Anatosmki je regularan. Dijagnoza – normalan. Ne pije lijekove nikakve vrste i eto, ja ga volim.

Sabor krvnih srodnika je tako tekao, manje ili više, mirnim talasima dok brat ne upita ono čega su svi, pa čak i te 89. bojali više no đavo pravoslavnog krsta.

A, sestro, šta je on?

Pazi, iz Sarajeva je, a dok je Sarajevo bilo gdje je nekad bilo, Jugoslavija u malom postojaše. Pitanje je sasvim legitimno, ako svedemo svoj nivo percipiranja ljubavi na ulogu nacionalnih identita u formiranju veze između srca.

U tom času, Banjalučanki sinu da, luda glava, nije ni pomislila kojim je to nacionalnim biljegom pečatiran čovjek s kojim će danas-sutra djecu da stvara i računima da se smara. Gdje je tačno komunistički otac pogriješio u odgoju, teško je odrediti, ali činjenica jeste da je dopustila srcu da bira, umjesto da je lijepo sjela i napravila listu Srbenda u koje se može zaljubiti. Ko ono reče da su u Jugoslaviji svi bili Jugosloveni, taj se nije susreo sa akcijom i reakcijom tipične jugoslovenske porodice na potencijalno ukrštanje naroda.

Nužnost odgovaranja na gore pomenuto pitanje se odrazila u hitnom (simbolično, zar ne?) pozivu koji je otkrio, hvala pravoslavnom Bogu i drugim srpskim nedaćama, da je izabranik srca dotične Banjalučanke SRBIN.

Jest’ iz Sarajeva, ali je rođen na Sokocu i porijeklo mu čistim krvnim putevima vodi do romanijskog oboda. Legitiman je, dakle, njegov ulazak u slavski-nastrojenu familiju.

To što je ljudsko biće i što je, eto, valjan predstavnik rase ne vrijedi pare, u poređenju sa pet slova iz crvenog pasoša.

To što ga je njegova srpska ljudskost učinila invalidom po izbijanju ratnih zvijeri na površine bAsanke šume, to vrijedi pare koju ti niti jedna bivša jugoslovenska republika danas ne može (čitaj neće) isplatiti.

To što su Sarajlija i Banjalučanka i dana današnjeg u invaliditetom određenom, ali, srećnom braku, to se familije ne tiče.

Na dan odlučujeg poziva bilo je važno samo da je Srbin, a šta i kako poslije pa sve do kraja života– nije na familiji da brine o tim finesama. Pored silne brige koju porodica uoči udavanja ili ženjenja svojih članova ispolji, trebalo bi još da se brine da li su srca članova u bračnim zajednicama na mjestu? Hajte, molim vas. Nije porodica pravoslavni Bog pa da brine o svima. Pardon,  o Srbima.

A, čemu sve ovo?, čitalac bi mogao da se zapita.

Desi se meni, jednoj običnoj Srpkinji, da mi srce odluta pravo do jednog, Bože prosti, muslimana. Svašta ti se danas u bosanskoj basni može oprostiti. Od šverca komerca preko odsustva bazične moždane aktivnosti do iskonskog amorala, ali ne može se Srpkinja zaljubiti u Bošnjaka pa ni da je humanitarna akcija u pitanju.

Smisao je, za razliku od prethodne jugonostalgične reference, postojeći jer, jelte, rat je bio „juče“, a kako ćeš, pored društveno sažvakanog terorizma i motanja glave, djecu odgajati kao ljude kad je čovječnost jedna, a nacionalna ispečatiranost sasvim druga stvar? Društvo je normu postavilo, a ako ti je da budeš buntovnik, a ti ajde u Evrope da se furaš na jugoslovensko „svi smo mi jednaki“.

Sreća u nesreći je što se, eto, sticajem životnih okolnosti, odljubih. Ne zato što je musliMAN nego zato što nije bio MAN za mene. No, mislim se ja sada…

Da Sarajlija ne bijaše Srbin, danas ne bi bilo mene. (A šta bih ja bez sebe, kukalo mi sopstvo?)

Da Sarajlija ne bijaše Srbin, danas ne bih pisala o muslimanu kojeg sam mogla voljeti.

Da Sarajlija ne bijaše Srbin onda no čovjek, danas bi možda bilo sasvim moralno voljeti čovjeka zarad onog što piše u srcu, a ne na papirima koje teglaš sa sobom kada ganjaš invalidninu.

Moj ti rođače, da je u bosanskoj basni čovjek biti lako, čovjek bi valjda bio svako. No, mnogo je lakše biti zvijer i tražiti razlike. Kako onomad, tako i danas. Dvadeset godina poslije.

Šejtan gradom i danas šenluči.

I samo zbog imena, vazdan će nam duše rastavljati.

Autorka: Jelena Bjelaković

Fotografija: weheartit.com