15 jun HABER KUTIJA

Vrijeme je tako nagodilo, da baš te zime budu ramazanski dani. Previše se toga zbilo u jednoj godini, mnogi su potvrđivali tu priču. Odjednom se počelo stražariti, a narod je nastavio preživljavati već tešku zimu, kao da su znali da će im biti još teže ako budu i o tome razmišljali. Surova bosanska zima, kao nikad dotada, ledila je krv u žilama i stvarala inje na zabrinutim ljudskim obrvama. Takvi su i dobro prošli, jer mnogi ne dočekaše proljeće, što od zime, što od gladi. Neki su zahvaljivali Bogu što je tako udesio Ramazan, a neki su govorili da oni već odavno poste, te da će lahko ispostiti sljedećih trideset dana. Već otežanom situacijom, dodatno će se ražariti narodski bijes kada šutke dočekaše vojnike koji sa sobom dovukoše hrane i drva, kažu, za osmatračnicu. Pošto ašovi i vile nisu nikada bile jače od puškomitraljeza, narod se taj dan sjatio pred Zulfaginu kuću, da traže bilo kakve odgovore, a ako je neko znao ko su oni vojnici, onda je to Zulfaga.

Zulfaga je u tome kraju jedini imao radio, a ljudi su mu znali dolaziti pod prozore slušati tu čudesnu svirajuću haber kutiju. Koliko je puta morao objasniti šta je to, da to nije šejtanovo djelo, već nekog Amerikanca. Narod bi to lahko prihvatio, bogobojazno izrekavši da je to učinio šejtan kroz čovjeka, držeći se jedinog slučaja u istome tom kraju, kada je Mujinog sina, malog Đuzu, udarila grdosija od autobusa, a on pobudalio, počeo ljuto psovati i govoriti na Boga, sve dok se ne pridruži putujućem austrijskom cirkusu zvanom „Wien Bombastico“ te ga sirota majka od tad ne vidje. Ali, dolazak vojnika, zabrinuo je sve osim jednog insana. Zulfaga je nekoliko mjeseci prije, aprila te godine, kao i svakog prijašnjeg proljetnog dana, ustao ranom zorom i ranim pjevom radija. Već je, zviždukajući, izvukao radno odijelo iz starinskog ormara, i stavljajući ga na pospremljeni krevet, žurio na zahod. I onda, kroz zahodska vrata, čuo je da je nešto prekinulo divnu melodiju, toliko mu je sluh bio izoštren. Ubrzo je zadihana Bega, njegova žena, ludo lupala od vrata, govoreći mu da se požuri, inače će propustiti nešto važno. Kako je lupila snažnom radničkom rukom, protresla mu je organe a posebno uho, koje je bilo prislonjeno uz zahodska vratašca. Čuo je sljedeće riječi: „Hrvatska postaja Zagreb, govori Slavko Kvaternik: ‘Hrvatski narode, Božija providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna, višestoljetna borba hrvatskog naroda, i velika požrtvovnost našeg poglavnika, doktora Ante Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su, da danas pred dan uskrsnuća Božijeg sina, uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država….“ Krčao i glasno je zborio radio, dok je Bega kuhala ručak u kuhinji, a Zulfaga nijemo sjedio za hastalom. Toga dana on ne otiđe na posao u željeznicu.

– Nema ga unutra, ljudi dragi, šta vam je? Hoćete li mu kuću srušiti? – reče čoban Mijo.

– Pa, gdje je? Šta je s insanom, da nije pobudalio pa se zakarpij’o? – reče neko iz mase.

– Rek’o mi je da ga svi ostavite na miru. Šta ste navalili na jadna čovjeka?

– A je li, Mijane, ko su ovi soldati? – upita znatiželjno mlada seljanka.

– Pravo da ti kažem, ni sam ne znam. Najbolje bi bilo da se ponašamo k’o da ih nema. Je l’ tako? – namjesti kapu.

– Ali, ja, kad sam preklani bio u Višegradu, vidjeh kraljevu gardu zelene boje. Bezbeli da nisam vidio crne uniforme! – reče samouvjereno isti iz mase upirući kažiprstem.

– Ne čačkaj mečku, jadan! Pusti! Pusti! K’o da smo im mi bitni – čobanin je galamio i mahao rukama.

Nakon kratke vike, oni opet pokucaše na Zulfagina vrata. Kucali, lupkali od vrata, virili kroz prozore, ali nema nikoga. Kucanja ječe kroz praznu kuću. Narod se usaglasi da je najbolje da svako ode svojoj kući te da nastavi raditi, a oni koji proslavljaju, dodatno se pripremati za nadolazeći praznik.

A Zulfaga, on je tugovao za svojom Begom od istog onog aprila. Ne umrije ona od gladi, ne umrije od bolesti. Zulfaga je zatekao na krevetu, u njenom uobičajenom popodnevnom snu, prekriženih staračkih ruku, samo sada hladna tijela i umrtvljena lica. Cijeli kraj se ražalostio, a njegovo lice, nakon što ga je narod vidio, izjaviše da je izgledalo kao saliveno od čelika. Tugovao je u sebi, te je skrivao od svakoga što zbog ugleda, što zbog vjere. Krajskim haremom su se učile dove za dobru ženu, s kojom nije imao djece uprkos volji i želji za produženjem svoje dugačke loze. Kada se to skončalo, svi su nastavili svojim životnim putevima, neko težim, neko lakšim. Ali jedan nikako nije znao dalje sam. U svojoj nesreći i kušnji, Zulfagi je nedostajalo pola njegove duše. Izgubio je i posao, a toga i nije doticalo. Prihodi od tog posla nisu bili dovoljni ni za frtalj hljeba. Svakog jutra je slušao radio, u isto vrijeme kada bi jeo sa Begom, samo, što sad rijetko jede, a dosta, više nego inače, razmišlja.

Jedini čovjek koji je znao gdje je krajski znalac Zulfaga, bio je beskućnik Rogo. Pomalo čudna imena, a i izgleda, u tom kraju su ga svi znali, te su sebi činili sevap tako što ga je svake večeri neki drugi hranio i dao mu ćebe i krevet. Znao je narod prepoznati čovjeka u nevolji, valjda znajući i osjetivši istu tu nevolju na svojoj, svačijoj skupocjenoj koži. On bi, u znak zahvalnosti, donosio dosta drva iz obližnje šume, toliko iscjepanih da su se tri kuće mogle grijati dva dana uzastopno. Međutim, kako je glad udarila, a zima nikad teža nije bila, svaki čovjek teška srca zatvori svoja vrata pred Rogom. Nije im on zamjerio, takav je on bio. Shvaćao je on situaciju. Zato je uglavnom boravio u Zulfaginoj kući, kriomice, bez ičijeg znanja. Rogo je i prije često razgovarao sa Zulfagom, a mnogima je govorio izvan tog kraja, da od svih domaćina najviše u usta uzima Zulfagu, jer je od prvog dana bio dobar prema njemu. Pogotovo ga je ta priča izvukla od batina kada je onaj put nabasao na grupu partizana koja ga je na silu htjela povesti sa sobom.

Ljudi su počeli izmišljati raznorazne priče, da je Zulfaga umro za ženom od pregoleme tuge, da njegov duh tumara puteljcima ovog kraja i kojekakve priče. Jedna seljanka se klela svime svetim da je čula neku muziku u njegovoj kući, i kada je provirivala, vidjela je konture ljudskog lika na duvaru, stvorena od unutrašnjeg svjetla, ali da nije vidjela njega. Čoban Mijo je tvrdio da je živ, mada ni on nije bio siguran. Jedino kod Mija što je sigurno, jeste da su mu sve ovce na broju. Toliko dugo nisu vidjeli tog čovjeka, da su sumnje i izmišljene priče postale stvarne u ljudskim glavama. Majke su plašile svoju djecu govoreći im da će ih duh starog Zulfage oteti, iako i same nisu bile sigurne da li je to istina ili neistina. I vojnici su čuli za ovu priču, međutim, većina je smatrala da su to samo narodske nebuloze i pričinjavanja od gladi. Neki su se slatko nasmijali, svega nekolicina je cijelu situaciju uzimala za rezervu, pogotovo mladi vođa ovog malog odreda. Naredio je vojnicima da oprezno razgovaraju sa seljanima, da ne odaju informacije, da se, slučajno šta, ne omakne njegovoj kontroli. Opasan neki zalizani, tako su ga ljudi zvali.

***

Te decemabrske noći je bilo prilično hladno, pogotovo u osmatračnici koja je bila prilično vidljiva u izmaglici zbog velikog para svjetala, ali slabo su i ona pomagala da se osvijetli puteljak niže osmatračnice. Kako je sama bila na uzvisini, put kojim su ljudi prolazili gotovo da se nije vidio nikako, do pred samu osmatračnicu. Izgledala je poput udaljenog svjetionika, izvora svjetlosti, zraka spasa. A u stvari, možda je bila sušta suprotnost. Redovno su se čuvari mijenjali, pojačano u posljednje vrijeme zbog magle koja je pala. Red je stigao i na vođu da provede svoja četiri sata u tjeskobnoj osmatračnici. Mnogi su mislili da on, kao vođa, ne treba raditi nešto slično, već da uživa u svome položaju kad već drugi ne mogu. On je želio da bude što bliži svojim podanicima, kako bi ih upoznao i lakše upravljao istima. Zato se on nije libio napustiti svoju toplu kabinu, i trpjeti četverosatno naprezanje očiju u cilju spriječavanja potencijalnog napada.

– Eto ga, ezan! Otvori oči – govorio je vođa.

– Jasno, gospo’n Ivkan! – reče soldat.

– Najbolje bi bilo da siđeš dolje na put, i gledaš ko sve prolazi – naredi Ivkan.

– Na zapovijest, gospo’n Ivkan! – glasno će soldat.

Ivkan nije mogao podnijeti soldatovo „gospo’n“, ali je popustio i nadao se nekoj prvoj pogrešci ovog vojnika, kako bi ga što strožije kaznio. Nakon što je efendija završio poziv na teraviju, muškarci i poneka udova pohitaše u džamiju. Efendija je djelio nešto hrane, no jasno da narod nije išao samo zbog tog u džamiju, već da se iskreno pomole za što brži prolazak zime i njihovu sigurnost. Ljudi su uglavnom u grupama išli, no bilo je i onih kojima je kašnjenje u krvi. Ako je ko okasnio u životu a požurio ka smrti, onda je to bio nesretni Rogo.

U noćnoj tišini, tupo se prolamala lupnjava soldatovih nogu od merdevine. Dok je silazio čuo je ljudsko komešanje i priču. Strah je opasan za čovjeka u takvim situacijama, ali on to sve pripisa ljudima koji krenuše na molitvu. Ivkan je ostao sam, i nije mu bilo svejedno. Već sada je zažalio što je poslao mladića dolje, ne zbog njega, već zbog sebe, jer se uskomešala njegova plašljiva duša. Naćulio je uši toliko da mu je svaki šum vjetra ledio krv u žilama i stvarao slike zasjede u glavi. Nije on ni zaboravio na duha Zulfagu, možda se to on poigrava sa ljudima koji su mu preoteli zemlju, ni u šta nije više bio siguran Ivkan. Soldat, kao da je pročitao Ivkanove misli, pa reče:

– Čuvajte se, gospo’n Ivkan, svako mi je rek’o da se na ovom putu, noću često ukaže onaj stari čiča. Dobro otvorite oči – izgovori mlađahan soldat dobro uhodanu foru za strašenje.

– Je li to istina, vojniče?

– Naravno da jest, gospo’n Ivkan. Svojim sam ga očima vidio – izvadi cigaretu, te je zapali sa zajedljivim iskrenim osmijehom na gotovo zaleđenom licu.

– Stvarno? Kada je to bilo?

– Prije nekoliko noći.

Iako je čuo kratki smijeh mladog vojnika, bio je uvjeren da postoji duh. Nekoliko je puta priupitao opet o tome, ali nije dobio odgovor. Još više se uspaničio, jer dečko nije odgovarao. Nageo se iz osmatračnice, ali u podnožju nije vidio ništa od silnog mraka. Pomislio je da je ostao sasvim sam. Nije želio da ga neko od vojnika ili ljudi vidi takvog uplašenog. Kako bi samo ostavio loš dojam, a loš glas, možda lakše dopire do drugih nego dobar, pogotovo među nadređenim. Zjenice su se raširile, ruke snažnije stegle njemačku pušku, kao jedinu njegovu odbranu. Puteljkom se probijala svjetlost kroz maglu. Ivkan je drhtao jenako snažno  od zime i straha. Rogo se probijao kroz gustu maglu, noseći u ruci zastarjeli uljni fenjer. Osvjetljavao je sebi put koliko je mogao, ali slaba mu je to fajda. Drhtala mu je lijeva ruka, a i fenjer se klatio sve jače. Plašio se da će zakasniti na teraviju. Na Ivkanova upozorenja crna silueta nije reagovala. A, Ivkan, vidjevši neki jezivi crni lik sa fenjerom u ruci, presječena daha opali dugi rafal iz njemačke puške, te padne na stražnjicu, od siline trzaja puške. Baci pušku od sebe, diže se na koljena, skupi se i poče plakati, onako sablasno i glasno u tihoj noći. Rogo je ostao ležati i hroptati okovan zimom i mrakom. Jedan od metaka uništio je fenjer, nekoliko njih je proletjelo iznad Rogine glave, a tri ga pogodiše u prsa. Rukom je sezao za džamijom, gdje se čuo uobičajeni ljudski žamor.

Kada su seljani čuli pucnjavu, svi su zanijemili, a po odjeku procijeniše da je pucnjava došla iz pravca osmatračnice. Kroz nekoliko trenutaka, čuo se ljudski tutanj kraj džamije, koji je polako jenjavao. Čuo se i pokoji pucanj, te krik. Džamijska se vrata otvoriše, i narod ugleda partizansku odoru na Zulfaginom tijelu, a u rukama mu ubijeni Rogo. Zulfagino lice je bilo u agoniji, narodska lica zaprepaštena i u nevjerici. Ne zna se šta je više iznenadilo narod, ubijen insan ili svima dragi Zulfaga. Prije će biti da je ona krvavo crvena petokraka.

Gasuljenje se obavilo odmah, a ćefini su već čekali ovog nesretnika. Efendija je ustupio svoje, a u ovom širem kraju, što je spomenuo i efendija, poznato je da ćefini trebaju uvijek biti na očima, jer će jednoga dana oni prekrivati tijelo umjesto odjeće. Čisto da budu podsjetnik da je život kao nit konca, vezuje se i biva vezan za druge konce, a da nismo ni svjesni da se svakog trenutka može prekinuti.Prije nego će se dženaza obaviti, zapucale su puške u znak počasti ubijenom mladom soldatu na dužnosti koji je pokopan na obližnjem groblju. Bio je i nazočan blijedi desetnik Ivkan, koji pozva sve vojnike na visoki oprez. Ono što ini nisu znali, jeste da je poslao hitni telegram Sarajevu za premještaj. Nije mogao izdržati više ni trenutka u tom mjestu. Kad god je preklopio oči, čuo je Rogin samrtnički hroptaj. Odlaskom nije pobjegao od slika ubistva, koje će ga dovesti do nervnog sloma. Ostatak svog mizernog života okončat će sarajevski partizani u zasjedi.

Sahat vremena kasnije, obavio se i dženaza-namaz dok je Zulfaga stajao mirno sa još dva partizana ne klanjajući. Možda nije to činio fizički, ali jeste umno. I smatrao je da je to najbolje u tom trenutku. Ako je Bog milostiv, a zna da jeste, oprostit će mu. Prije nego što se obavio gasul, kao da je Rogo znao da će se susresti sa Zulfagom, jer je u džepovima ponio ključeve njegove kuće, te zaboravljenu ceduljicu koju je dobio nakon onog susreta sa partizanima, na kojoj piše:

„Redovno javljaj radijom o broju crnokošuljaša-ustaša u kraju, znaš frekvenciju. Javit ću ti kad bude gotova akcija. Dotad, nek ti moja kuća pruži smještaj. Vratio se Đuza, radi na željeznici. Lice ćeš njegovo teško prepoznati, ali glas sigurno hoćeš. Dogovorio sam se s njim da te zaposli na moje staro radno mjesto. Odijelo ćeš naći u starome ormaru. Smrt fašizmu! Tvoj drug Zulfo.“

Autor: Sabit Ćimić

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Haber kutija“ izdvojena je na konkursu „Promena“).