15 apr GODIŠNJICA

Dvadeset i dvije godine ja imam problem kako da pričama  posvećenim tebi dam naslov. Možda je svaka trebala i biti bez naslova, jer je premalo riječi u meni da bih uspjela izvući onih par koje bi značile uvertiru za dvadeset i dvije godine ljubavi i bola zajedno. I za ovu godišnjicu ti pišem bez naslova, jer svaku godinu se broj riječi povećava. Shvatiće to oni koji znaju kako je kada radiš na bol.

Kada sam sjela da ti pišem prvo što mi je palo na pamet je bilo da te pitam „kako si?“, a onda sam shvatila da se to pitam sve ove godine i da nikada nisam dobila odgovor. Onda sam htjela i da te pitam kakav je taj zagrobni život, da li je istina što sam čitala o njemu i ko je to mogao uopće da prepriča pa da mi, koji smo prolaznici vremena, o tome čitamo. Onda sam htjela pitati da li si sretna tamo, da li ponekad pogledaš ka nama dolje i vidiš li nas kako često gledamo prema gore u nadi da ćemo vidjeti na kratko tvoj lik, u nadi da ćemo dobiti barem jedan odgovor na sva pitanja. Možda sam i ja previše radoznala, možda previše tragam za odgovorima, ali drugačije ne znam i ne mogu. Ne znam da li bih znala i da mogu i ne znam da li bih mogla i da znam.

Prije nekoliko dana sam došla kod Amele. Kao i svakoga aprila svih ovih godina. Svih ovih dana se smjenjuju vjetar i kiša, kao po nekom zakonu više sile. Kao da mi nije dovoljno što ga i sama vučem na leđima dvadeset i dvije godine. Kao da, za boga miloga, nije dovoljna i ona jedna jedina sekunda kojom te preko njega udišem. April je melanholija, depresija, tuga, sjeta, tegoba, ponekad ljubav koju nerado odbijam od sebe, a ni to ne znam drugačije. I sve me pomalo vuče ka sebi, a ja se tako teško izvlačim iz svega toga. Prokleti vir iz kojeg kao da nema nazad.

Djeca su velika. Nadya ima dvanaest godina i prava je „malena dama“. Previše je moja i previše je JA. Previše je dijete koje bih nekada željela da imam. Poput one malene djevojčice što mi se veže oko nogu svaki puta kada je sanjam. A još nikada joj nisam vidjela lice. Puna je pitanja, a samo su dva koja me bolom bole. Uvijek i iznova ista pitanja: „Tetka, šta se desilo?ˮ i „Tetka, zašto se desilo?ˮ.Ne znam joj objasniti da je teško i meni boriti se sa tim pitanjima i teško joj je objasniti da na ta dva pitanja nemam odgovore. Jer ih ne znam. Čak ni onda kada svojim rukama prijeđe preko ožiljka na mome stomaku. Preko onih šesnaest linija koje nisam željela da ikada vidi. Željela sam da sam tetka koja će joj pričati o ljepotama svijeta, da joj pričam o vremenu kada sam maštala o čovjeku svoga života i da se, eto, to sve nekako „pokvarilo“  negdje usput. Željela sam joj pričati da je život katkad bolan, surov i nepredvidiv, da se mora čuvati i da ne vjeruje baš u sve priče; da bude čovjek i da ljudima daje šanse. Jer tako mora, tako se valjda živi. A ja sam tetka koja piše priče koje ona kasnije želi da joj pročitam i onda mi kaže: Ja tebe volim. I sve ove godine jedino se to i važi.

Demirelu je skoro sedamanest godina i ponekad poželim da je ona malena bebica od sedam mjeseci koju sam presvlačila, kupala i hranila i kad sve to završim da ga spustim da zaspi, a on ponovo počne plakati jer nije u mojim rukama. Smiri se tek kada ga opet uzmem u naručje. Sada je već formiran muškarac, uspješan sportista i nije ljubitelj tetkinih poljubaca. Iako još uvijek uspijem da izmamim koji. Nekako, i kada sam sa njima – ostanem ih željna. Život, zar ne? Život koji nas svakodnevno podsjeća da smo ovdje samo u ulogama žrtava i da je neminovno da moramo da volimo u dozama. Život koji nam apsolutno sve stavlja na vagu.

Pun je mjesec, a meni tako fali Sarajevo. Njegov miris. Svitanja i buđenja uz ptičice što se skupljaju na prozoru da piju vodu koju sam im ostavila noć prije. Fale mi ulice, prolaznici, svjetla koja se gase dok koračam sokacima. Fali mi duše, gore negdje iznad Čaršije gdje sniva čovjek kojem bih poklonila život. Fali mi tatina kafa, mamina doza vitamina koju mi svako jutro spremi. Fali mi da sam tu blizu, da kada poželim da dođem i da ti se isplačem, jer više ne mogu da izdržim sebe. Ne podnosim daljinu, ne podnosim što sam ovoliko kilometara daleko od tvog mezara. Fali mi toliko toga, a najviše falim samoj sebi. Sve ove godine sebi falim najviše.

U ovih godinu dana dešavalo se mnogo toga. Bilo je momenata koji su me bacili na samo dno, bilo je osoba koje su mi narušile mir, a svaki put se podignem kao da za pad nikada nisam znala. Napravila sam malu „čistionu“ svih aveta i zabranila sebi vezivanje. Neki ljudi su ti se pridružili. Mama je ostala bez najbolje drugarice i tada sam nanovo s njom proživljavala gubitak tebe. Plačem sa majkom i suzama joj pokušavam objasniti da će joj vremenom biti gore i gore. Ako je ju voljela kao ja tebe. A jeste, znam. Tako se branimo jedna od druge, tješeći se da ste obje na nekom boljem mjestu. Pridružila sam se timu iz Srbije koji objavljuju priče posvećene tebi i bude mi lakše kada pomislim da i drugi barem malo osjete moju ljubav prema tebi. Malo ko shvata. Neki čak i kažu da bih trebala da te pustim. Na njima neki poznat način. Ne prihvatam već odavno te načine, gdje silom trebaš da zaboraviš, gdje se boriš sa sobom i puštaš dijelove sebe da se lome u paramparčad; kao da tako možeš živjeti. Ne prihvatam istinu da si otišla i nikada neću.

Tri dana nakon moga dolaska u Njemačku desila se nesreća. Srušio se avion sa 150 putnika, kompanije kojom putujem stalno. U tom avionu se nalazilo šesnaest učenika srednje škole, koji su boravili u Barceloni. Među njima je bila djevojčica od šesnaest godina koja niikada neće pročitati poruku koju joj je napisala najbolja drugarica. Poruka glasi ovako: „Prije samo dva dana si mi pričala kako je Barcelona divan grad, kako si sretna, kako se lijepo provodiš i kako jedva čekaš da se vratiš da mi sve ispričaš. Sada više nisi živa, otišla si zauvijek a ja ti nisam uspjela reći koliko te volim i koliko se radujem tvom povratku. Nikada sebi neću oprostiti što ti svaki dan nisam govorila koliko te volim“.

Znaš li koliko sam osjetila ovu djevojku? Poruka je izašla na stranci kompanije, ime djevojke je bilo cenzurisano, a ja sam naredne dane provela guglajući i tražeći barem jedan jebeni hint da dođem do nje. Samo da joj kažem koliko je shvatam. Koliko osjećam to što je napisala, koliko god jednostavnim riječima to provukla kroz naše oči. Htjela sam joj reći da nikada više ništa neće biti isto, čak i onda kada se trudiš da bude. Da postoje mjesta koja podsjećaju, da postoje mirisi koje udišeš i koji te tjeraju na vrištanje. Da postoje i oni koji neće nikada shvatiti, jer nisu preživjeli to. Nisu osjetili gubitak te vrste. Neće nikada shvatiti kako nekoga nosiš prišivenog uz sebe, pokazuješ mu grad i ulice koje ste trebali zajedno šetati, kako svojim rukama miluješ pahulje, kako svojim nogama gaziš snijeg i kako bereš maslačke i pušeš ih u visine, pokušavajući nadjačati vjetar što ga nosi. Da barem tako osjetite jedno drugo. Kao što ja pokušavam svojim očima da ti pokažem kako ti majka izgleda. Kako mi dodirne kosu i kaže: Ona je voljela tvoju kosu. Kako ti otac jecajima izgovara: Dođi nam nekad. A ja ne mogu, jer znam da ne bih mogla prekoračiti onaj prag koji ima onu stranu gdje bi trebala ti da me dočekaš. Ne mogu jer znam da ti je soba prazna. Ne mogu, jer ne bih podnijela Aldinove poglede. Jedino podnosim njegove ruke, jer tada osjetim tebe.

Da samo znaš kako stihijski zaplačem kada ti neko spomene ime ili kada vidim nekoga od tvojih. U tom trenutku kao da mi strijela prolazi kroz srce i kida ga napola. Glumim da mi nije ništa, a ustvari sav si moj bol i moja uspomena. Jedini lijek je kad šetam ulicom jako sporo u pravcu kada me vjetar nosi sa mislima koje idu kao film na traci…film u kojem mogu da pritisnem pauzu, na scenama koje produžavaju život koliko liječe, ali i da premotam unazad i odgledam ih ponovo. Svi trenuci sa tobom provedeni meni predstavljaju vječnost, a ja još uvijek stojim na starom mjestu, i trudim se da sve bude kao nekad.

A tebe nema pa nema.

 Svaka noć je ista, budna do zore, a svaki novi dan je samo nervozan. Dan mi počinje kasno popodne i kad se budim iskreno se potrudim da zaboravim ružne stvari od juče, koje traje već dvadeset I dvije godine . Savršeno živim u savršenom mraku, a kad mi ponestane Sunca, daje mi ga vaspitač sa Neba. Otvorim oči za novi dan što dolazi, kome se već odavno ne radujem. Za mene je on samo još jedan korak naprijed u kalendaru tekuće godine, a korak u mjestu otkad nema tebe. Motivaciju tražim u sitnim i sekundarnim stvarima, ali i u osmijesima bližnjih. Mislim da se odavno budim sa istim pitanjem u glavi – čemu me život uči? Zašto u mom životu ima toliko ružnih okolnosti? Nisam pesimista, ali kada prostom matematikom izračunam reciprocitet ružnih i lijepih trenutaka u proteklih par godina, rezultat nije nimalo optimističan. Iako je situacija takva, to me ne sprječava da se smijem (a lice laže osmijeh-uglavnom) i uživam u još jednom „danu mrmotaˮ, da nakratko zaboravim činjenicu da svaki dan slavim na isti način. Kada legnem u krevet i spustim kapke, opet sam sama i opet ta tama, a osjećam se kao na vjetrometini, u sebi želim da umrem. Kada ne možeš da dođeš u stvarnost, dođi bar u san, zagrli me i sve će proći. Pusti snovi koji ne prolaze i  stalni bol koji me steže.

Kada April poludi od vjetra, vezaću misli za Oktobar I čekati. Oprosti što ovoliko piše. Rekoh ti ja davno: Živima se jako malo stvari može reći.

Volim te.

Autorka: Azra Obuča

Fotografije: pinterst.com