28 jul Frigidus

Dok se K. pripremao za prvi susret, na prsima mu se pojavio tamno crvenkasti znak, nekakva iritacija, krajnje čudnovata i bolna. Obukao je čist veš i košulju, oči zamazao crnilom i krenuo napolje. Koža koju nosim nije sasvim čista, mislio je, dosta prozirna i oštećena, kao i ruke koje se nikada nisu gubile u drugima, niti bilo kakav drugi dio tijela. Sve što je K. znao o ljubavi bilo je iz knjiga i filmova. Vjetar je udarao pravo u njedra i proždirući njegovo biće činio da svaki nanos bude intenzivniji.  K., kako se večeras zove, nosi se sasvim skladno i funkcionalno, makar naizgled. Znak je prerastao u osip koji se raširio preko cijelog trbuha i skroz dole do staze pod pupkom. Naročito je bitno spomenuti to da je ovo veče mladić riješio da se pozabavi sopstvenim užitkom, odnosno nedostatkom istog. I da utone u svijet onako kako su to radili svi prije njega. Iako je osjećanje koje je raslo u njemu bilo sasvim suprotno onom koje čovjeka gura u takvu avanturu, K. je odlučio da više ne odlaže. Naslonjen na kamen, pokraj same ivice rijeke, razmišlja o nadolazećem trenutku. I kako se tuđe ruke sklapaju oko njegovog skeleta, tako K. ne otimajući se, razmatra o sopstvenom neskladu, koji se uvukao u krljušt, pamuk i same oči. One iste oči, što ih je iscrtavao na ogledalu.

*

Zašto pričamo o seksu? Jedna od rečenica koja se nalazi na zidu haustora, u kojem mladić očekuje kraj svijeta. Voda u ustima, voda u ušima, i muzika, što dopire iz automobila. Čovjek je naviknut na ovakve stvari, misli K., zato što čovjek to prosto jeste, naviknuta životinja, svakodnevni slučaj na pokretnoj traci. I svi koji mu prilaze, postaju njegove žrtve. Grad je leglo smrada. Kada podigne glavu, oslušne žamor i krene ka dnu, K. postaje onaj koji traži, onaj koji zahtijeva. Od svakog susreta je potrebno uzeti nešto najružnije i tako načiniti spisak želja. K. sjedi preko puta osobe koja, zagledana u njegove divne, tanke ruke, namjerava da ga proguta i uzme sebi. Kovač osjeća nasrtaje, pucanje pamuka, pomračenje svijesti, otvara usta i prihvata poljubac. Ništa od ovoga nije važno, drugi grafit, na istom zidu. Nezainteresovanost i žeđ za bijegom. Primicanje svjetlosti, u kojoj se spajaju proklete, vlažne usne, pucanje kostiju, koprcanje prstiju. I kosa. Puno kose u ustima. Mnoštvo jezika. Crvenih i bijelih. K. se namješta u stolici. Neodoljivo je nedostupan. Momenat kada pokaže zube i proguta gutljaj. Gužva u klubu, gužva na ulici. Ljudi se grle i znoje. Znoje i grle. Prilaze jedni drugima, ulaze jedni u druge, onako kako to rade insekti. Noć je nevjerovatno topla, jezivo je koliko znoja može proizvesti jedno beznačajno, mršavo tijelo.

*

Kuda me vodiš? Ništa ne brini, pusti da ti pokažem, odgovara glas. Snažno, nasmiješeno biće grabi ga, kao predator i vuče u automobil, pušta muziku. Usne pucaju na ramenima dok Kovač. zamišljeno gleda u retrovizor i slika koju prepoznaje jeste slika pauka, koji je zgrabio žrtvu i ne pušta je dok je ne uništi u cjelosti. Razaranje. Na vratu se pojavljuju modrice, bride i napominju ga da je vrijeme za odlazak.  U toplini i zadahu drugog tijela, K. ne pronalazi spasenje. Brzopleto oblači košulju i napušta paukovo gnijezdo. Ne osjećam tvoje usne. Rečenica je bila urezana u spomenik, pod kojim se K. odmarao i razmišljao kuda da krene. Za kim i kako. Nedaleko od groblja, čuo je glasove pijanih ljudi, njihove pjesme i bijes. Nebo je prkosno i dalje sijalo nad mladićevim čelom, pokazujući mu kako još uvijek nije kraj. Kako noć može da traje i traje. Pošto je dokrajčio posljednje pivo, uputio se ka spomeniku na samom dnu groblja. Sve što vidim su zastori.  Opuštanje vilice i jezika. Na stolu pokraj groba sjedio je muškarac, raspuštene kose i žutih očiju, svijetlih kao dva uboga sunca. Kovač je prišao, onako kako se prilazi starom poznaniku, sjeo pokraj njega i rekao: Konačno

*

Glasovi koje je čuo oko sebe, govorili su mu nekakve čudnovate stvari, rečenice koje nije prepoznavao, riječi od kojih se nije razbudio. Gomila ljudi, pijanih žena i muškaraca njegovih godina, gledala je u K-a kao u nesretnog, zalutalog dječaka, kojeg moraju vratiti roditeljima. Šta si pio? ponavljala je jedna djevojka. K. je postao centar tog kruga ludaka, koji nisu prestajali da se guraju i vrište, sve dok ga jedan od njih nije zgrabio i izvukao na čistinu. Onaj isti dugokosi čovjek, žutih očiju, vodio ga je napolje, van groblja, ne puštajući mu ruku. K. je pod slabim svjetlom mogao da primijeti da je taj dugokosi čudni stranac nesvakidašnje lijep. I snažan. Previše snažan. Oslonivši ga na zid, stegnuo ga je toliko da K. nije mogao da se pomjeri, stajao je paralizovan, gledajući oči i usne stranca.  Strah ne postoji  je bilo sve što je čovjek izgovorio, prije nego je spustio zube na Kovačev vrat i zario se kao insekt, duboko i željno. I opet kosa, jezici, puno kose na Kovačevim ramenima, vratu, licu. Hladnoća, prijatnost. Ruke koje drže njegove, koljena koja su zarobila njegova. I život, što curi niz vrat. Nakon što je završio, muškarac se odmakao i ostavio K.-a na betonu, iscrpljenog i još uvijek svjesnog, dovoljno svjesnog  da ga pogleda i zatraži njegovo ime.

*

Predaje mu se dobrovoljno. Polako. Predaje mu se kao što se sin predaje ocu, brat bratu, drug drugu. Hvata ga za kragnu i njegovom kosom posipa svoje lice, udiše miris, halapljivo. Momenat čežnje preplavljuje cijelo tijelo, organizam. Glas stranca odzvanja u ušima, u blizini se čuje teško crkveno zvono. Udari sile. Udari Boga. Kovačevo bijelo tijelo odmara na betonu. Zvijezde u glavi, kao velike šljašteće reklame. Zvijezde i Mjesec, crven, neokrnjen. Opipavajući ranu na vratu K. opipava svoj život. Osip na grudima je prošao, nema bola, koža je ponovo čista. Prsti se skupljaju oko pupka, laktova i butina. Tuđi prsti, kao rogovi insekta. Hodaju Kovačevim skeletom. Konstantin, žute oči odgovaraju u mraku. Zovem se Konstantin.

***

Ne osjećam ništa. Njegova težina, organizam. Zubi. Cijelo ubogo biće. I kosa. Ne osjećam prste, usne. Ne predajem se iz potrebe, predajem se iz znatiželje. Želim da odem. Želim da me pokopaju zajedno s njim. I tim žutim, krupnim očima. Prestani da me dodiruješ dok ti govorim. Vlažni su ti dlanovi. Kada me zagrliš osjećam kako me gutaš u sebe. Nemoj da pričaš. Pusti me da završim. Tvoja težina je zastrašujuća. Kako samo ležiš tako, naslonjen. Ne mogu da dišem. Otvori prozor. Čaršav je mokar. Nikada ti nisam rekao da mi se gadiš. Imaš taj prodorni, sumanuti pogled vječito gladnog psa.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografija: deviantart.net