21 maj Drugo ime

Dugačak nasip kovitlao se oko njegovih koljena i nošen na suprotnu stranu, F. se pridržavao za štap, od kojeg se godinama nije odvajao. Uvučen u nesvakidašnjicu nedjeljnog sumraka, razmišljao je o uskom nebu koje mu je pucalo u očima. F. ponekad očekuje svašta od neba, a onda zaboravi i na prostor i na tu tužnu naseobinu iznad glave. Još kao dječak, F. se susretao sa duhovima sopstvene pošasti, od kojih je naučio da živi i sa kojima je umirao svakog narednog dana. F. je nosio nemir u njedrima, poput marame u koju je zamotavao bijele prste. F. je nosio drugo ime, kada god bi posjetio novi grad.

Već nekoliko godina bavim se pitanjem definisanja F. Ko je tačno F. i zašto mu se svakih par mjeseci nameće novi identitet, novi rukav u kojeg se uvlači i gubi, posve nespretno i nemoćno, sve do trenutka kada i taj rukav postane suvišan. Čini se da F. zaista može da opstane kao drugačiji čovjek, biće. Neko dovoljno samouvjeren i nezavisan. I njegovo lice nestaje u mraku, a u sobu ulazi čovjek sa debelim obrvama i svježe opranom kosom, kovrdžavom i plavom. F. gleda u zatvorene prozore, prati golubove i namješta se u fotelji, podignutih ruku. Čekajući nešto, nekoga.

F. je voljen i nezgodan. I tako malo mu fali da zaista postane suprotno onome o čemu svakodnevno misli. Svake večeri piše o tome kako namjerava da se dovede u red. I kako život otpočinje sa grlatim suncem. Nabijenim kroz rešetke, kroz koje F. često provlači prste i kosu. Tako izgleda sunce u njegovoj sobi, na njegovom zidu. Ono veliko sunce, što vrišti kao žuto čudovište iznad naprslog grada. Taj dječak, kojeg F. namjerava da ostavi za sobom, ništa drugo ne poznaje osim puke potrebe za odlaskom. Kuda odlazi F.? Kuda odlaze svi dječaci.

Danas je F. zapravo K. i dan je već prijatniji, neodsanjan i obećavajući. K. skida rešetke i izlazi napolje, psi mu se sklanjaju, ljudi ga pozdravljaju. Toliko jak je K. da prostor koji posjećuje postaje njegov sopstveni. Dvorišta, kuće, ograde. Tijela. Kada otvori usta, K. proguta cijelo zgrušano nebo. A kada hoda gradom, K. hoda svojim igralištem. Svaki prizor tako postaje poznat i on nastavlja da korača do iznemoglosti. Do trenutka kada pada u rijeku. I tako ostaje na površini. Kada mjesec proklija na platnu, tada umire K. I tada umiru svi njegovi prethodni identiteti.

Dugačak nasip kovitlao se oko njegovih koljena i nošen na suprotnu stranu, K. se pridržavao za štap, od kojeg se godinama nije odvajao. Uvučen u nesvakidašnjicu nedjeljnog sumraka, razmišljam o K. i o F. i o tome koliko je noć koja dolazi neiscrpna i nedostižna, poput još jednog od stotine života koje neću opisati. F. stoji u prikrajku i posmatra mjesec, prišiven na zid. Noćas nema neba i miris rijeke postaje jedino što grad čini dovoljno bliskim.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografije: zenskaposla.hr