08 jan Djevojčice

Koračam ulicom
U dugom, plavom šinjelu
Zbog kojeg svi misle
Da sam mladi poeta
Luđak koji voli da slika
A još više da fotografiše
Izgubljen u prostoru i vremenu
Pronađen u dobrim knjigama
Meni umom sličnih autora
Da psujem Bosnu gdje god da sam
Da gazim ljude
Kao što gazim snijeg pod mojim
Dubokim, crnim cipelama

A ne, djevojčice i sama znaš
Koliko se nježnosti u meni krije
Ti si to ionako
Najbolje osjetila
U sitnim kanalima
Papilarnih linija
Tvojih duguljastih prstiju
Na svojim trepavicama
Obrvama
Pod podočnjacima
Koji su rađani jutrima
Dok si ih provodila
Na čitanje
Karenjine
Procesa
Derviša i smrti
Najnormalnijeg čovjeka na svijetu
Lolite
Inferna

Dok si pisala eseje
I mene molila
Da ti dam savršenu
Kritiku
A ja sam mogao
Mogao sam samo
Da oćutim snažnost
Tvoje pisane riječi
I sklada kojeg si
Bolje od svih znala da
Stvoriš

Nisam ja od onih
Koji podižu ruku u nadi da će
Nešto da polome i povrijede
Mogu samo da flašom viskija
Polomim ovo malo prozora
Kroz koje pružam ruke
Alpskom svježem zraku
Na kojem sam ti
Mrsio dugu, crnu kosu
I ljubio pune usne
Nježnije od
Krila leptirovih

Navlačim kapu
Onako baš
Kako si mi je ti znala navlačiti
Da ne vidim ništa više
Od tvojih ruku na mojim
Hladnim obrazima
Pitam se
Da li pišeš
I hoćeš li ikada
Dovršiti knjigu
O položaju žena
Na Balkanu
Ili si odustala
Od svega
Samo ne od sebe
I održavanja ljepote
Svoga uma
Tijela i duše
Samo ne od krađe
Hiljade srca
Loših dječaka
Koji te kao
Božanstvo
Posmatraju
Dok slobodna
Koračaš ulicama
Svoga grada

Djevojčice,
Strah je samo
Odsustvo tvojih ruku.

Autor: Mehmed Mahmutović

Fotografija: favim.com