Devojčice

Ništa, ama baš ništa nije isto

dovraga ove puste ulice grada posle ponoći
sve je poput neba u zemljama Skandinavije,
ti sad sigurno misliš da lupam gluposti i preuveličavam
da svemu unosim dozu dramaturgije i romantične patetike
i da je bolje da izađem napolje da šetam nego da razmišljam ,
devojčice, da bih ti objasnio svoje stanje
najbolje je da koristim vremensku prognozu
ovde je sunčano, veoma toplo
ispod tankih majica devojkama se naziru naelektrisane grudi
suknje postaju sve kraće a leđa sve ogoljenija
razumu nije potreban alkohol da poludi
u vazduhu se mešaju ljubav, blud i razvrat
strasti spajaju
jutarnja kajanja uz mamurluk tako savršeno mozak razaraju
nevinost živi samo u priči pre prve čaše
posle nam se jezici sapliću dok se tela sudaraju u vazduhu,
devojčice, ne znam da li sam postao star ili je ovo samo neka prolazna bolest
alergija na leto, na zavodljivo gibanje tela, na kosu puštenu niz gola leđa ili na nemanje tebe
znam samo da me sve guši i steže
u jednom trenutku mi je potrebno hiljadu godina da pređem trideset koraka
sve brže ostajem bez daha, sve sporije pogled dižem
izuzetno prefrigano se foliram i sve češće izbegavam igranje mačke i miša
krijem se ispod šešira, naočara, pene od piva i obaveza kojih nemam
sve je postalo dosadno i naporno,
prazni razgovori bez smislia i prazni ljudi bez prave strasti
prolazni trenuci oslobađanja sve manje prijaju i sve kraće traju,
zaista, da li sam počeo da starim ili sam i dalje pod utiscima tvojih reči,
postoji pravi trenutak u pravo vreme na pravom mestu sa pravom osobom
i koliko god da su se trudili kosmos ili nešto drugo da nas stavljaju na ista mesta u isto vreme
susret je ipak morao da sačeka neki davni zakazani termin,
devojčice, ne znam da li razumeš šta ti govorim
Beograd nije više isti, ulice su se produžile i proširile
razdaljina između zemlje i oblaka je sve veća
postao sam daltonista, čak je i levo oko prestalo da šeta
razmak između šešira i naočara je postao toliko mali
da se i dosadno sunce jedva provlači do čela,
sve me češće možeš videti kako stojim naslonjen na nekakvu oronolu kapiju
korake čuvam, mislima šetam, ljubim i grlim,
daleko sam odlutao odavde, postojim tamo gde ništa nemam i gde sem tebe nikoga ne poznajem,
i stvarno ne znam koliko je pametno da ti govorim o stvarima koje se zbivaju u meni
koje me dižu i raskopčavaju košulju,
koje me lome i glade bradu
koje me svode na neminovnost godina i vremena
ipak je bolje da ćutim i da ti ostavim naznake u vidu igre reči pa ti nasluti,
nešto ipak mora ostati neizrečeno i zapakovano
u nekoj kutiji preko koje se stavljaju ukrasni papir i crvena mašna,
devojčice, opet je svanula topla zora
još jedanput sam osvanuo sa tobom u mislima
daleko od razuma, još dalje od ljudi.

Autor: Stevica Rajčetić

Fotografija: weheartit.com

devojcice-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.