11 mar Deformacija: kratki prikaz poezije i proze Maše Majer

Ona ima rupicu na vratu

sram me što sam uzela slamke,

srčemo noć

kroz rupicu joj viri,

ja sam deformirana.

„Nisam, ne“

Izgleda mi da je deformacija, bilo kao riječ ili kao potreba, nešto što u potpunosti odgovara ovoj autorki, koja trenutno uskraćena za neku bolju kritiku, na internetu ili na papiru, danas dobija jedan ovakav skroman osvrt na dosadašnju objavljenu poeziju i prozu. Čitajući njene stihove, čitalac ne može, a da se ne zapita da li je poezija neafirmisanih autora danas bolja od određene poezije afirmisanih i da li je nužno insistirati na afirmaciji kao takvoj, kada je prosto objavljivanje na stranicama kakva je i http://bundolo.org dovoljan pokazatelj umijeća ove pjesnikinje.

Očaj, depresija, nezaposlenost, trač, prisluškivanje i otuđenost su samo neke od tema koje M.M. vrlo precizno, životno opisuje i predstavlja publici bez imalo uljepšavanja, iskrena, hirurška hladnoća određenih stihova na momente dovodi u pitanje psihičko stanje autorke, koja svjesno narušavajući sopstvenu intimu bježi napolje. Iza monitora. Nešto što je lično postaje samim time i tuđe s punim pravom, jer Maša je sva tuđa, nezdrava, ponekad i prosta, vulgarna. Sa razlogom. Kada autor prestaje biti zanatlija i postaje biti reality show figura? M.M. je svjesna da nema izbora, pisati o sebi jeste pravo svakog individualca, ali pisati o sebi na ružniji (ne nužno i loš) način, zato što drugog i nema, jeste odbacivanje normi koje se spotiču o njena koljena i padaju u zaborav. Samim time, autorka koliko god da je tragična, toliko je i slobodna, sposobna da iznese rugobu sopstvenog bića nesigurnosti i baci je onima koji to traže:

Moje tijelo je maramica

zgužvano u odbačenoj sobi,

ja nisam završila fakultet

i ne radim

preružna sam da prodajem tijelo. Moje tijelo

je maramica. Zgužvano.

To je od lošeg parizera

i one rupe na duši koja postaje lopoč

skoro pa nešto lijepo.

„Parizer“

Tijelo kao objekat, žensko tijelo je maramica u kojoj su se istrošili svi snovi, svaka želja za uljepšavanjem. Maramica je jednokratna, na nju se ne polaže puno pažnje i koriste je svi, nose je, bacaju, duvaju u nju, zaboravljaju i prljaju. Teško je ignorisati ovakve redove. Autorka se ograđuje od patetike i sebe tu ne pronalazi, nema sentimentalnosti, samo izravnog sučeljavanja sa samim sobom. Pogledati sebe je danas isto što i ošamariti se, zato mnogi autori izbjegavaju ovakav način pisanja ili uopšte ovakvu tematiku, ostavljajući poeziju za nešto toplo, lijepo i božansko. Kod M.M. nema ničeg božanskog, ima šugavog balkanskog, ima recesije i lošeg parizera. To je ono što nam se nudi u prodavnicama, to je ono čime se hranimo, ono što gutamo i što čitamo.

meni treba neki rat,

prirodna katastrofa

nešto što će učiniti

da se on i ja

nađemo među hladnim masnim zidovima

Instrument pod vratom

ruke na leđima

temeljita obdukcija

da ustanove od čega živim mjesecima.

„Parizer“

Ovakva vrsta poetske obdukcije je nešto najiskrenije i istovremeno najdublje čega se autor može prihvatiti, ako želi da uzdrma unutrašnjost i ne otima se hladnim zidovima. On i ona se izgleda samo tu mogu i naći, među hladnim, masnim zidovima. Jer oni bolji scenario nisu ni zaslužili. A ni mi, s druge strane monitora. Od čega živimo i šta nam je sve potrebno? Autorka je sasvim jasna po tom pitanju. Ona je priznala. Onog momenta kada je ovakvu pjesmu napisala.

M.M. nastavlja svoju opsesiju muškarcem kojeg uhodi, je li Maša očajna kućanica? Sa talentom za pisanu riječ, može li davljenje donijeti spas auotorki i čitatelju, može li se bez tog muškarca opstati kao žena, kao pisac? U svojoj bizarnoj pjesmi sumanutih stihova, koja nosi naslov “Davljenje” pjesnikinja nam pruža jedan krajnje poguban pristup uhođenju čovjeka koji ne primjećuje osobu do sebe, tu istu osobu koja kuha večeru i sprema stan. Taj jedan, pa usudio bih se reći i nekrofilski prikaz bračnog, partnerskog odnosa, kojeg se autorka ne stidi. Iako je ta ruka na kraju pjesme živa. Jalovost i smrt se naslućuju. Dijeliti prostor sa nekim za autorku je dijeliti svakodnevnicu davljenja. Dan po dan, minut po minut, oduzimanje života. Praznoća opstaje. Iznad svega ostaje da zjapi ta velika praznoća. Unutar zidova.

Pitanje identiteta je neizbježno, kako za samu pjesnikinju, tako i za čitaoce. Pjesma “Mi” je odraz neumornog razmišljanja o sopstvenoj oskudici. M.M. se gubi u svojim identitetima, svojim tekstovima, previše svega:

to su mjesta borbe, zadasi,

previše stopala, prljave ruke

pun mi je dušnik sunca

bojim se.

„Mi“

Dušnik pun sunca i želja za većim, boljim životom miješa se sa ulicom prljavih stopala i ruku. Šta nam vrijedi ovo silno Sunce, koje je jaje na oko na betonu. Može li autorka preživjeti sukob identiteta i traumu zamijeniti toplinom? Gdje nas vode djevojčice koje nemaju djetinjstvo:

Djevojčice nose traume u kosi

potrovane male barbike s mp3ima u ušima

s bocama raznih boja

Autorka je posmatrač na ulici, koji prolaznicima nema na čemu da zavidi, mladim djevojkama i svijetu gdje niko nema djetinjstvo. U tom istom svijetu gdje On nju nikad nije volio, on samo hoće da gledamo TV (pjesma “Da gledamo TV”) Pjesnikinja je opterećena naizgled minornim problemima, frustracijama koje je raznose negdje na beton, kao to Sunce koje prži beživotno. S vremena na vrijeme se kroz Mašine pjesme pojavljuju i filmski prikazi, kao recimo čovjek koji traži pravo da pobjegne sa vlastite sahrane, morbidan i nadasve duhovit prikaz jednog raskida, muškarca i žene koja ga ostavlja(ubija) Pa i čitaoci više nisu sigurni šta se zapravo dogodilo, a šta ne, i da li će On živjeti ili umrijeti. (pjesma “Živjeće umrijeće”). I pjesma je zaboga gotova, On izjavljuje da je krepalina i da smrdi na dosadu. Time nas tjera sa mjesta zločina i goni nas u neku novu potragu za pjesničkim pošastima. M.M. priznaje da su krepaline dosadne, dok se neki dive istima ili ih oplakuju:

imam i ja pravo

da pobjegnem sa vlastite sahrane

onako kako je ona pobjegla

s praznim šaržerom

u letu mazajući usne

i zabijajući nokte u dlan

ima dlan u koji stane najmanji pištolj na svijetu

„Živjeće umrijeće“

Maša ponekad povraća po cestama, po gradu, po ljudima, Maša je sama sebi ponekad jedna velika karikatura koja se nadvila na poetskim internet nebom i tako pogana, provlači se kroz književne hodnike, ne bi li slučajno uhvatila nekog u neprimjerenoj pozi i tako mu se narugala. Kao i sebi tako i drugima. “prezirem te vaše sitne planove” kaže u pjesmi “Sutra je novi dan”.

ja već godinama tako lažem svakom ko me pita

ali uvijek dođe neko nov

to umara

taj privid da se nešto dešava

„Sutra je novi dan“

Upravo taj privid da se nešto dešava se može primijeniti i na pjesničkom polju savremenih neafirmisanih pjesnika, koji tako pišu i pišu, ali nikako da napišu. Ona to zna, ona je svjesna tog novog koji se uvlači u njen život, bilo da je čovjek ili ideja, ali zapravo to je toliko zamarajuće da priznati možda znači i spasiti se, barem do sljedećeg dana. Privid je široki pločnik. Svi žude da se dokažu i pokažu, da li kao prijatelji, bliske duše, da li kao autori, kreativci. Svi bi neki novi dan..

Na polju proze autorka priznaje da nije normalna i da je to OK. Čak je toliko sposobna da tvrdi da nijedna tema nije za baciti. Moguće je. Kao pisac M.M. piše o ludilu u sopstvenoj porodici, tuđim porodicama, komšijama, kolegama, drugovima. Autor priznaje da je još kao mala bila svjesna toga i da je imala potrebu da tome preda sebe i da to nešto razbije, to što nas dijeli. Nas normalne i one koji to nisu. Ona ima užasnu potrebu da dira, da prodire u unutrašnjost komšiluka, onu mahalu, tračeve i malograđanstvo, koje vrlo vješto opisuje i iznosi u svojim redovima. Jer i ona je, kako ponekad priznaje dio svega toga. Maša priznaje da trača. Da prisluškuje drugi život, tuđa iživljavanja. U svojoj priči “Prisluškivačica” je otišla toliko daleko da je čak prisluškivanje prikazala kao nešto sasvim normalno i toplo, nešto ljudsko, ona želi da oni koje prisluškuje osjete da je nekome stalo. Da je taj neko prisutan i da ih osjeća kao sapatnike, kao žrtve ubogog života na Balkanu. Komšije uvijek čuju, znaju, vise vam oko vrata, prate:

Danas je moja komšinica vukla kćer po kući i prijetila joj da ako se ne uda za ono đubre koje ju je napumpalo da će otjerati nju, majku staru, u grob. Sjećam se te male. Uvijek je lijepo pozdravljala, kao niko u zgradi. Mislila sam biće nešto veliko od nje. Zapravo, lažem. Mislila sam kako mi je žao jer od tih što lijepo pozdravljaju nikad ne bude ništa veliko

„Prisluškivačica“

To je ono naše za  šta mislimo da je tuđe ili njihovo. Taj momenat jednog iskrenog interesovanja za nečiji život, to praćenje tuđih aktivnosti i prihvatanje scenarija i istorije koja prati sve nas. Te istorije prokletstva zadiranja pod tuđi prozor. Prisluškivači su svukud oko nas i kao što nam autorka pokazuje, vrstan su materijal za pisanje. Tetke, stričevi, majke, komšinice, svi su oni predstavnici ovog društva u kojem je i pisac, sa svojim monitorom, tastaturom, pisac mahale, kao što je M.M. Sva vražja:

Nekad masturbiram na to sjećanje na taj posjet i pitam se što je stric Jozo htio da mi pokloni.

Kaže momak da sam sva vražja. Pričam mu svašta.

„Sva vražja“

Pričala ili pjevala, M.M. piše o svijetu, koji se vrlo često zaobilazi, da li iz straha ili nezainteresovanosti, i čini se da joj ne nedostaje ideja. Proza joj je prosta, pogana i vrsna. Poezija joj je u najmanju ruku uznemirujuća, što je opet u zavisnosti od tona pjesme i načina na koji je ista pisana. To je žena sa lukom u očima. Domaćica, kćerka, dijete. To je suicid djevojka, rialiti šou zatočenica. Mučenica Balkana. Sukob identiteta, spoljašnjeg i unutrašnjeg, haotičnog i uspavljujućeg. Osvježavajući momenat u vrlo često, krajnje dosadnom svijetu neafirmisanog stvaralaštva.

Autor: Vladan Šipovac

Fotografija: pinterst.com

Više o Maši Majer možete pogledati na: bundolo.org, zarez.hr