Dečaci se igraju rata, devojčice prave ručak od blata

Volela bih da znam da nisam jedina majka koja je jutros plakala iza zaključanih vrata kupatila. Što lažem, nisam ni zaključala vrata. Samo sam pustila sve napolje. Mislim, krenula deca u vrtić, bu hu! Jak razlog za plakanje! Ali ne mogu. Jače je od mene.

Volela bih da mogu da se vratim u školsku klupu, umesto što ispraćam decu u školicu. Bilo je lako. Knjige, sveske, lutke, klikeri, dečaci se igraju rata, devojčice prave ručak od blata. Stereotipi, ali ih ti ne prepoznaješ kao takve. Samo se igraš.

Volela bih da ne razmišljam i ne osećam ovoliko.

Da sam, na primer, smirena, ne kao neki zen budista već kao prodavačica u butiku koja igra igricu na telefonu da prekrati radno vreme. Ili kao neka teta sa šaltera koja se deset minuta jada na telefonu drugarici zbog nekih „životnih problema” dok ljudi u redu čekaju li čekaju.

Na izlazu iz vrtića, dan prvi, srela sam moju najbolju drugaricu iz prvog razreda osnovne. Nama je prvi dan. I nama. Samo hrabro. I vi isto. E da mi je sad da se igram barbikama na tvojoj terasi. Da znaš!

Anica i ja smo se družile mnogo sve dok se ona nije odselila na drugi kraj grada. Kasnije smo išle u druge škole, sretale smo se uvek nekako u kritičnim životnim trenucima. U toaletu diskoteke pripite i neuzvraćeno zaljubljene, u hodniku Doma zdravlja, jedna trudna, jedna medicinska sestra, i evo jutros. Dan D.

Odvela sam decu na navikavanje u vrtić. Sat vremena plakanja.

Nikad u životu nisam doživela nešto ovakvo. Približavaš se zgradi, a ona se cela trese od dečjeg plača. Svi plaču. I oni hrabri, što uđu kao mala gospoda i gospođice, kad vide kako ostali plaču – zaplaču. Mora tako, ‘ajde. Vidimo se sutra. Vidimo se sutra.

Volela bih da znam da nisam jedina majka koja je jutros plakala iza zaključanih vrata kupatila. Imala sam cela tri minuta da se izljuštim sloj po sloj, ali iznutra. Jesam li ih izneverila? Jesam li ih ostavila? Hoće li biti dobro?

A znam sve odgovore i unapred mi je jasno.

Volela bih da sam kao Žmu. On ne brine kao ja.

Dečaci se igraju rata…

 

– Da idem sutra malo da pucam, kaže mi Žmu u 22h u subotu uveče. Klimnem glavom i nastavim da pevušim uspavanku unapred zabrinuta zbog polaska u vrtić.

Žmu i dalje ume da se igra. Air soft, paintball, treninzi, šta god da je u pitanju. On ume. Ja sam uglavnom mama. Iako celo jutro mislim na to kako nije prošlo mnogo otkad sam se igrala u blatu i pravila brzi ručak za sestru i brata. Zbog toga me je valjda susret sa Anicom toliko raznežio. Jer nas jasno vidim kako presvlačimo barbike i užurbano se spremamo za prvi čas.

– Biće sve dobro, viknem joj na rastanku.

Valjda zato što znam. To je samo strah od promene. Strah od nepoznatog. To je samo strah. To je onaj strah kad znaš da postupaš ispravno.

 

– Ja se ne brinem za decu, ja se brinem za tebe. Opusti se malo, molim te. Mnogo si nervozna. – rekao mi je Žmu jutros.

Dostojanstveno sam odvela decu u vrtić, šetala kao blesava sat vremena, vratila se po njih, brisala im suze i smirivala sopstveni stomak što se grčio. Posle toga smo nastavili dan kao i obično. Šetnja, sladoled, igralište, kupovina, kuća. Lazino spavanje, Kalinino bojenje i crtani.

Samo što sam se rasplakala.

To je život, sigurno. U jednom trenutku se igraš u blatu u sledećem pereš blatnjave mrlje sa odeće svoje dece.

I pomalo brišeš suze iznad lavaboa.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.