30 jul Daj, nafajtaj si posteljinu

Bio je dan srijeda, datum 9. veljače, kada je moja majka izgubila svaku realnu i objektivnu vezu sa stvarnošću.

Što se može reći o mojoj majci? Rijetko sam kada odobravala njen stil odgoja, ali ne bih rekla ni da se nikada nismo slagale. Nisam to uvijek znala izraziti ovako eksplicitno – češće je bila riječ o reakcijama koje su pripisivane godinama s kojima u paketu dolazi buntovništvo. S mojima, a i onima mojih braće i sestara, nosila se na različite načine, uvijek izvlačeći deblji kraj. Samo se bezveze živciraš– tu je rečenicu mrzila najviše, a ja sam je izgovarala najčešće.

Njenoj mašti nije bilo kraja: domišljatost, kako da nas prisili da poštujemo njena pravila koja su ponekad bila, priznajem, smislena, ali mnogo češće podsjećala na opcesivno-kompulzivnu neurozu koja se očitovala u ritualima točno određenih radnji kojima je svaku prostoriju u stanu dovodila u red, bila je za nas sve više nesnošljiva.

            Ali ovo je bilo previše čak i za nju: želeći zadržati čistoću, spriječiti svaku, i najmanju mogućnost da se ravnoteža ikada više naruši, da nered ikada više bude izazvan, sama je sebi, svjesno i namjerno, napravila nered po svojim kristalno bijelim (tako je uvijek govorila) pločicama (svakodnevno istrljavanima solnom kiselinom, Domestosom i, za kraj, da bi mirisale, Sanitarom), išaravši ih crnim markerom:

OČISTI SITO ZA SOBOM.

uz prijeteću poruku s vrlo eksplicitnim objašnjenjem što će se dogoditi ako prvu naredbu beskompromisno ne poslušaš:

TKO NE OČISTI SITO, NAĆI ĆE GA U SVOM ORMARU.

Je li marker vodootporan? –  bilo je jedino što sam pomislila.

Prvi put kada sam se tuširala, primijetila sam da nešto nedostaje. Ipak nije vodootporan. S onoga natpisa s prijetećom porukom nestala je samo, bilo je lako za pretpostaviti, riječ NE. Hoće li majku nasmijati naša destrukturalizacija njenoga teksta? A pitanje je i hoće li se, nakon ove intervencije, itko usuditi – očistiti sito? Bar iz šale, pozvati se pred ljutom majkom na natpis koji stoji zapisan njenim rukopisom i iz kojeg je jasno da je sito bolje ne obrisati jer će u protivnom završiti u tvom ormaru?

TKO OČISTI SITO, NAĆI ĆE GA U SVOM ORMARU.

Bio je dan srijeda, datum 9. veljače, kada je moja majka izgubila svaku realnu i objektivnu vezu sa stvarnošću. Očekivati da će se povući pred svojim novosmišljenim idejama da doskoči našoj lijenosti ili prezazuzetosti ili jednostavno nedovoljnoj posvećenosti stvarima koje je ona držala vrlo važnima (pipa obrisana do glanca, uvijek besprijekorno čisto sito, besprijekorno bijela kada, tepisi u savršenom položaju okomito na zidove, posuđe uvijek pospremljeno, sudoper uvijek suh, pod uvijek usisan, WC uvijek dezinficiran, ručnici čisti, mirišljavi, ispeglani i u ormarima, vješalica za ručnike prazna (ma koliko joj to dokidalo funkcionalnost)…), iz dana u dan postajalo je sve manje smislenim.

Naša je majka gubila svaku realnu i objektivnu vezu za stvarnošću, a tome nije pomogao ni događaj koji nismo mogli izbjeći, a koji će se dogoditi ovoga ljeta.

Bilo je faza kada sam se slagala s njom, da, bilo je. Sjećam se da smo jednom išle kupovati božićne poklone u grad, ali ne sjećam se gdje i ne sjećam se jesmo li ih kupile. Negdje sam pisala o tome: slika djevojčice s lijepim ogledalcem koje joj je dala baka – u autobusu – ne znam jesam li to bila ja ili neka druga djevojčica. Sada, kada razmišljam o tom događaju, čini mi se da sam ga cijelog izmislila. Možda je to samo priča koju sam zapisala i sada je se sjećam. Možda je ta priča bila tako lijepa i možda sam ja toliko željela da je istinita da sam i sama povjerovala u nju.

To je bila neka dobra faza. I voljela je moga dečka, davno, prije nego će se ono dogoditi u ljetu koje je dolazilo, kojem smo se radovali, a nismo trebali. Veselila se onom roštilju, kao i mi, kao i tata. Tada sam zadnji put bila istinski sretna.

Kako sam mogla biti tako naivna, ne posumnjati da je sve to samo neka dobra priča? Priča koja stoji u zbirci iza one o djevojčici koja ide s majkom u grad, baš ona, odabrana od šestero djece.

Nije ti ništa davala jer nije imala, rekla mi je jedna draga kolegica. Nije mi problem naći bilo koliko opravdanja za bilo koji njen potez. Majka mi je. U konačnici, kada sve stavim na stranu, kada se pravim da sam odrasla, kada samo želim ne imati loš osjećaj kada mislim na nju i onih pet godina nakon onoga ljeta koje sam živjela s njom – volim je. Udala se mlada. Nije se iživjela koliko je htjela, a nije znala kakvo si zlo radi ulazeći u vezu s 12 godina starijim muškarcem samo zato jer joj je to laskalo. Rodila je šestero djece. Gotovo nikada nije radila nešto što je zaista samo ona htjela. Tupperware posuđe bilo je suplement za nešto što nije mogla imati. Bila je u najboljim godinama kada je moj otac bio već vrlo, vrlo star. Sramila se njegove ćelave kose i njegovih umjetnih zubi. Sramila se njegova stila odijevanja (nikada nije previše mario za to). Laskali su joj tuđi pogledi, voljela je vrijeme provoditi u društvu zgodnih, mlađih muškaraca, mlađih od moga oca, muškaraca njenih godina. Osjećala sam da nas je mrzila ponekad. Osjećala sam da je prezirala godine koje je posvetila egzistiranju koje je nije ispunjavalo.

Željeti se svidjeti drugim muškarcima zbog toga kako izgledam – nikada to neću htjeti. I nikada, nikada neću odmah oprati posuđe, sudoper nikada neće biti izglancan. Ormarić za cipele – što je to? Mnogo je jednostavnije obuću ostaviti po podu hodnika, jednostavnije je, preglednije, brže nađeš što želiš i obučeš to.

Ne znam kada su počele majčine opsesije – čini mi se da su postojale oduvijek. Sjećam se da nas je otac znao povesti sa sobom na teren ili neku šetnju izmišljenoga razloga da bi ona na miru pospremala i onda još neko vrijeme uživala u samoći u toj čistoći kojoj je sama bila uzrok. Možda je ono na pločice napisala kada je otac već umro, sada više nisam sigurna. Kulminiralo je, svakako, kada njega više nije bilo: održavanje čistoće bilo je sve što joj je preostalo. Mi nismo bili važni.

Ono sam se ljeto ponovno zaljubila u njega. Malo sam toga vjerovala svojoj majci, jer silno je voljela izmišljati, ali to sam joj vjerovala. Izgledali su zaljubljeno toga ljeta: kada smo Grgur i ja sjedili s njima u dvorištu one večeri nakon roštilja, činilo mi se da sjedimo s nekim dobrim prijateljima. Ne bih se kladila da smo bili zaljubljeniji od njih. Ne bih se kladila ni da me netko od te dvojice muškaraca te večeri u našem dvorištu volio više od drugoga.

Gotovo je nemoguće zamjerati joj bilo što, sada, kada se pravim da sam odrasla i ne želim imati loš osjećaj kada mislim na nju i onih pet godina nakon onoga ljeta koje sam živjela s njom. A i iscrpljujuće je, toliko dugo biti ljut na nekoga i toliko dugo nekome zamjerati nešto.

Ponekad joj se čak i divim. Ne bih to nikada nikome priznala, ali divim se ženi koja je cijeli svoj život, više ili manje uspješno, posvetila svojoj djeci, i svome mužu, i koja živi i dalje, više ili manje uspješno, već godine bez osobe koja je u 31 godinu braka postala, zar ne, dio nje. Dio bez kojega sada mora živjeti, poput kakvoga invalida. I ipak, s vremena na vrijeme, ona se nasmiješi; ipak, ponekad, ima u sebi ljubavi koju može dati nama.

Mnogo sam toga napravila ne zato jer sam htjela, već zato jer sam se bojala postati poput nje: izbjegla sam preranu udaju, imam 27 godina a nemam troje djece, radim, živim sama.

I ti ćeš mi tako govoriti kada narasteš, rekla je mome bratu, i njoj sam tako išla na živce u tvojim godinama.

Zbilja, majko, misliš da je sve do godina?  Ne volim te ja zbog godina koje imam; volim te jer se pravim odraslom i jer sam shvatila da više posteljine stane u ormar ako je ispeglaš. I jer finije miriše nafajtana.

Zastanem i zapitam se jesam li išta u životu napravila zato jer sam to htjela ili sam ipak sve radila samo da ne bih bila poput nje? Što više zajedničkih crta koje mogu izbjeći, jer na gene ipak ne mogu utjecati, to je mirnije svakodnevno egzistiranje. To sam dalje od nesretnoga života u koji se ona uvalila. To sam dalje od unesrećivanja vlastite djece. Od velikih životnih pogrešaka. To sam više ja, a manje ona.

Takav je način života jednoga dana nestao: obrisan je nekim mirisnim sredstvom za čišćenje, kao i onaj majčin natpis s početka priče. Ovo sada život je nastao akumulacijom elemenata i svojstava tijekom vremena koji nikada u potpunosti ne nestaju, nego uvijek za sobom ostavljaju neki trag, trag crnoga markera na bijelim pločicama. Kristalno bijelim.

Najviše vremena, ipak, trošim na struganje akumuliranih elemenata. Uništavanje dokaza palimpsesnosti pergamene po kojoj se ispisuje moj život.

Najviše novaca, ipak, trošim na sredstva za čišćenje. I, kada pospremam, uvijek pomislim: Mnogo je jednostavnije obuću ostaviti po podu hodnika, jednostavnije je, preglednije, brže nađeš što želiš i obučeš to. Neću biti kao ona, neću, i svjesno neću pospremiti obuću, samo da ne bih bila kao ona.

A onda sve cipele posložim u ormar – uredno posložim, a ne nabacam, i pomislim: ovako je urednije.

Uostalom, ljudi smiju i griješiti, zar ne?

Autorka: Henrieta Barbarić

Fotografija: tumblr.com

Priča „Daj, nafajtaj si posteljinu“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“