Da stisnem ‘Off ‘?

Da stisnem ”Off” ili nek’ bude na ”On” još neko vrijeme? Čudno kako mu funkcionira sve to. Isključen je dio centralnog procesora, onaj za obradu podataka. Onaj koji kontrolira vanjske jedinice, taj radi.

Rekao mi je da ga isključim. Čim bude ovako. Da isključim. Ne mogu sad, radije bih čekala da mu se organi brzo potroše. Kao auto na beskrajnoj cesti, ravnoj, nigdje ničega, sigurno će jednom stati, barem zbog benzina. On baš ovo nije htio. Rekao mi je:

– Ako mi se isključi mozak, nemoj me održavat na aparatima. Ako mi se ne isključi, a moram bit na aparatima, ti me opet isključi, Bog nije znao da ćemo mi izmislit aparate, ako mi oni trebaju da živim, znači da me pozvao, a ja ga ne slušam i ne želim doći. Zato me obavezno isključi. Hoćeš? Obećaj.

– Hoću, obećavam – rekla sam s figom u džepu.

– Neću da mi peru guzicu i da me hrane na cjevčicu, ako mi to sve treba, isključi me. Jesi čula?

– Jesam.

Da je bilo po njegovu, sigurno bi već ležao u lijesu i čekao spaljivanje. Neće ni da ga crvi jedu, hoće vatru. To je lakše obećati, za isključivanje sam morala držat fige. Zato mi je i rekao da ovo drugo obećanje vrijedi i za prvo. Kao da je znao.

Uglavnom, čekić i kliješta su stalno bili u njegovim rukama. Živio je u svojoj kućici blizu Zagreba, sam, već deset godina otkako je mama umrla. Blago njoj, govorio je, samo je zaspala na suncu.

– Mene isključi. Jesi čula?

Kad god bih došla do njega, morala bih ga voziti u obližnje mjesto u prodavaonicu svega. Tamo bi kupovao čavle, borere, žice, šelne, hranu za zečeve, kolomast, kudjelju, tinol žicu za švasanje, razrjeđivač. Tako natovaren objašnjavao mi je što će s ovim, što s onim. Nikad mira, stalno je nešto morao stegnut, okopat, priheftat, premazat, podmazat. Kad bih došla, morala bih uvijek nešto držati i dodavati.

Oluk je kriv. Odvalio se na uglu kuće, on je donio dugačke ljestve, popeo se i počeo popravljati. U jednom času izgubio je ravnotežu i pao na leđa. U zraku se malo zakrenuo tako da je udario kukom i glavom u beton. Kad sam došla, ležao je u nesvijesti već dan i pol. Sreća što je bilo ljeto. Smrznuo bi se inače. Taj udarac u glavu. Važniji je od slomljenog kuka. Mozak je natekao, pa i kad splasne, nema pomoći, sve je već uništeno. Cjevčice, nepokretnost, rane od ležanja. To je za isključivanje.

Ovakav, isti je kao i moj kompjutor koji se pokvario prošli mjesec. Čuješ hard kako se vrti, čuješ ventilator, tipkovnicina lampica svijetli, mišja isto. Samo je ekran crn, ispisan jednom te istom porukom. System failure, system failure.

Da pogledam pod kapke, možda isto piše? Kutija pored njega koja pumpa zrak ima na dlaku isti gumb kao i moj komp. Geek u servisu mi je rekao da ga treba formatirati. Slikovito, preorati mu brazde u mozgu da može krenuti ispočetka. Jer su se stare brazde toliko ukopale da kompjutor više ne zna izaći iz njih. Zašto to isto još nisu izmislili za ljudski mozak? Da ga fino formatiramo kad splasne.

On tu leži, ravnomjerno diše zbog te kutije, kosa poludjela. Raste još brže nego prije. Umjesto da ćelavi, on je sve kosatiji. Jest bijela, ali je divlja. Počinjem mu govoriti.

– Gledaj, stvarno ne mogu, to je ubojstvo. Nema tog advokata koji će me obraniti. Ne mogu, znam da sam obećala, ali kako ću. Osim toga, možda još ima šanse, vidjela sam u jednom filmu. Čovjek bio u komi, svi ga prekrižili, žena našla novog muža, a on se probudio. Sav svjež i spreman na život. Nitko nije vjerovao. Dobro, poslije je bio tužan jer je sve propustio i izgubio, bilo mu je žao što nije umro, ali znam još jedan film. O ženi. Isto se probudila, a njoj je bilo drago da nije umrla. Vidiš.

Što bi on sad meni rekao? Znam, rekao bi da ne davim, i da ga isključim. Ruke mu mirno leže, tanka se koža objesila pa se žile vide bolje nego prije. Srce dobro obavlja svoje, vidi se kako pulsira krv. Ali pluća ne. To mora na aparat. I bubrezi su dobri, vidi se po urinu u vrećici koja visi sa strane. Ubio bi me da zna za tu vrećicu.

– Ako moram pišat u vrećicu, isključi me.

Prije nekih mjesec, dva to mi je rekao i tražio da odemo kod bilježnika. Imao je pripremljen papir s tekstom. Bilježnik nas je gledao kao da smo ludi, ali je šutio i ovjerio. Šta ga briga, dobio je dvjesto kuna.

Gore, dolje. Tako ide to disanje. Nekakva harmonika diše umjesto njega. Kako bi izgledalo da isključim? Bi li se batrgao? Ipak je to neka vrsta gušenja. Ako bi, katastrofa. Moram se raspitat.

I nokti su mu narasli u ovih par dana. Koliko još da čekam? To mi nije odredio. Nije. Da stavim gumene rukavice tako da na gumbu ne bude mojih otisaka? Svi znaju da sam stalno tu, otisci ne bi bili ključni dokaz. Stalno sam tu. Do ponoći i od sedam ujutro.

Imam otvoreno bolovanje. Šef me još nije nazvao, ali morat ću ga zatvoriti, to bolovanje. Kada? Doći ću i sutra, i prekosutra i još tjedan dana. Dva tjedna je u redu? Ulazi doktor i čita s one ploče. Zove sestru i uvode mu kroz nos cjevčice u grlo. Sada će ga hraniti na sondu, kaže, jer je prošlo toliko i toliko. Zovu drugu sestru koja ga mora oprati. Možete li to gledati, pitaju me.

– Mogu – kažem.

Pranje. Soba smrdi na govno, sestra vješto čisti smežurano tijelo starca s puno kose. Odvraćam pogled, već me pere krivnja, evo, ovo nije htio. Da ga peru, skidaju, da smrdi. Da mu stavljaju pelene. Pitam doktora ima li nade za buđenje. Nema, kaže. Pitam, boli li ga slomljeni kuk kad ga sestra tako prevrće. Ne, kaže, u komi je. Ali bi ga boljelo da nije, pitam. Bi, kaže doktor i ode.

da-stisnem-off-blacksheep.rs

Zuji mi u glavi, sad smo opet sami u sobi. Tresu mi se ruke, prilazim respiratoru. A da odem s njim u Luksemburg ili, gdje ono, Belgiju? Tamo je to dopušteno. Ma, svašta. A da isključim, pričekam da umre, pa opet uključim? Imaju li oni pametne istražitelje koji će sve shvatiti?

Odlazim u hodnik. Tamo je sestra za pultom. Debela i simpatična. Daje mi maramicu, šapćem joj pola sata o svemu. Da nisam tužna za njim nego zbog toga što on ovo nije htio, a ne mogu mu pomoći, a potrudio se da mi utuvi što točno neće.

– Ima načina. Onaj tvoj dio o isključivanju i uključivanju je jedan dio priče. Drugi je da moraš još prije toga isključiti program koji nama javlja da nešto nije u redu. To ti je onaj gumb desno. Tada sve prođe u tišini, ne dođemo reanimirati, a poslije sve uključiš. Alarm nam tad javi da je pacijent umro i to ti je to. Sve po peesu.

Isuse, razmišljam, s koliko lakoće je ona to meni objasnila! Kao da to stalno rade.

Isključi, obećaj, isključi. Kao da je znao, gnjavio me s tim baš zadnji mjesec. Ako isključim, sigurna sam da ću moći živjeti s tim. Pitanje je hoću li moći živjeti s tim što ga već peru i hrane na cjevčicu, i što je to već počelo trajati. Kakva je uopće ta hrana? Izmiksana piletina s mrkvom? Piletinu on ne jede, samo špek i čvarke.

Vraćam se u sobu, vrećica je puna urina, stišćem alarm. Dolazi ona. Mijenja vrećicu i šutke mi pokazuje redoslijed. Čvrsto me drži za nadlakticu. Prst joj pokazuje jedan, pa drugi gumb. Pravi se da čeka neko vrijeme, pokazuje drugi pa opet prvi. Prekriži se i ode. Sjednem na stolac i pričam s njim. On kao da ne mari za moje riječi, po sobi samo odjekuje: isključi me, isključi.

Priđem aparatima i ponavljam sestrine pokrete po gumbima. Isključi me, buči mi krv u ušima kao da je neka nabujala planinska rijeka krvava, evo sad ću, kažem mu i stisnem prvi pa drugi. On se ne batrga. Samo mu se pluća spuste kao da je netko skinuo teret s njih. Odahne, lakne mu. Usta mu se opuste zadovoljno. Mir i tišina. Poljubim ga. Pričekam još malo i stisnem drugi pa prvi. Alarm se oglasi, ali on je miran. Sestra polako došeta, pogleda sve ekrane i pročita vrijeme smrti. Zagrli me i ja nju.

Nisam nesretna, nisam nemirna.

Sad još zajedno protiv crva. I to je htio.

Priča „ Da stisnem ‘Off ‘?“ – jedna je od pet pobedničkih priča na konkursu „Sloboda“

 

Autorka: Ksenija Kušec

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.