16 jul  Čuo sam njen krik

Čula sam njen krik, iz njegovog samog korijena jer tu blizu sam ležala. Čula sam i druge glasove, ženske, mnogo dalje od Majčinog. Neki su bili visoki i puni panike, neki dublji, hrapaviji i smireni kao da pričaju o promjeni vremena ili nehajno pozdravljaju poznanika na ulici. Srce mi je kucalo, i Majčino je, i osjetila sam da promjene koje dolaze. Osjetila sam da je moj stari dom postao tijesan – ponekad bih udarila Majku nogom ali znam da mi nije zamjerala jer se bi se nasmijala svaki put. Osjetila sam da više ne bih trebala biti ovdje, mogla sam to naslutiti i sada jer su glasovi tamo negdje, visoki i niski, smireni i panični, navijali za moj dolazak. Majčini krici su me brinuli, grčenje njenih mišića u goloj fizičkoj patnji; bilo mi je žao i zaista nisam htjela da joj nanesem ovaj bol. Plakala sam i sama, od straha, od neizvjesnosti, i onda je moju tamnu i sigurnu okolinu zamijenilo mnogo svjetla, mnogo prostora, bar dok ono što su do maloprije bili glasovi nije poprimilo lica, kose, boje haljina, bore, visinu, ruke i sve ostalo, i dok se tako prepuno svega nije sjatilo oko mene i Majke. Majčin prst, taman i malo hrapav, prešao je preko mog još uvijek užasnutog lica, dok me drugom snažnom rukom čuvala uz sebe.

Čuo sam njen krik, i prije nego što su ga čuli vlasnici ostalih glasova u prostoriji. Staložen muški glas govorio je riječi koje su Majku trebale umiriti. Rekao joj je da bi lijek trebao djelovati uskoro. Zvučao je udobno u svom autoritetu, dovoljno udobno da i drugi sa zadovoljstvom prihvataju tu pristojnu nadmoć. Radosno su po tvrdom podu odzvanjale njihove cipele dok su ispunjavali Čovjekove naredbe. Majka je disala duboko i ravnomjerno, pričala je o knjizi u kojoj je čitala da tako treba. Osjetio sam da više ne bih trebao biti ovdje. Sve oko mene je postalo malo, ja sam postao veći a i ovdje sam poprilično dugo, odnedavno naglavačke. Izgledalo mi je kao da smo Majka i ja došli tu kod Čovjeka i saradnika da uradimo nešto po tom pitanju. Moje tamno skrovište zamijenilo je odjednom bijelo svjetlo. Sigurnost Čovjekovih ruku, u kojima sam se sad našao, je išla uz onaj glas koji otprije znam. Čestitali su Majci na tome što sam dječak, spominjali su neke brojeve, brojali mi ruke i prste, čudili se što imam i gust pramen plave kose („Kao Majka!“), ustanovili su da je sa mnom sve u redu, okupali me, a saznao sam da već imam i ime. „Baš naše!“ rekao je Čovjek, a saradnici su se očekivano složili.

Odlučili smo se ipak. Majka je jednog dana iz kuhinjskog ormarića izvadila teglu i iz nje istresla bakrene, srebrne i zlatne novčiće raznih veličina na stol. Nekoliko su trenutaka zaglušujuće zvonili po staklu na stolu, nekoliko ih je i pobjeglo, a ja sam klečala i hvatala ih po podu i ispod kauča. „Ideš.“ rekla je Majka kad smo izbrojali novčiće i pozajmice susjeda i zaključili da bi se od toga mogla kupiti avionska karta. Par dana nakon toga, počele su i pripreme za put. Nisam nikada nigdje putovala osim jednom u drugo selo, u posjetu nekoj Majčinoj tetki koja je brzo potom umrla. Nisam imala kofer. Majka je rekla da je u redu da sve stavim u kariranu plastičnu kesu, tako je uradila i susjeda kada je išla sa svojom porodicom. Sve mi je i stalo tu.

Dugo smo autobusom putovale do aerodroma. Promatrala sam pored ceste i puteva kojima smo išli ljude koji su izgledali kao ja, koji su znali priče koje ja znam, kojima su obećavali što i meni. Djeca su prodavala novine i nakit. Žene su pričale i ponekad viknule na dijete koje bi došlo preblizu cesti. Bilo je vruće. Bilo me strah jer idem gdje ljudi ne izgledaju kao ja i gdje ne znam nikog i gdje da i nestanem, niko neće znati.

Poljubila sam Majku i obećala da ću se javiti kad stignem tamo negdje. Ukrcala sam se na avion. Osjetila sam kako mi se želudac diže do grla dok je avion napuštao tlo, zujalo mi je u ušima, i to je potrajalo sve dok kuće koje sam promatrala kroz prozor nisu postale crni i crveni kvadratići, dok ogromne plantaže nisu postale zakrpe na dekama, dok rijeka (koju sam, zapravo, vidjela svega jedan ili dva puta u životu) nije postala šav na ćebetu. Onda je nastupila strašna, nezapamćena tuga. Shvatih da su želudac u grlu i zujanje u ušima bili mnogo podnošljviji.

Ukrcao sam se na avion. Kao i uvijek, putovao sam ugodno. Zgodna stjuardesa mi je ponudila piće koje sam rado prihvatio. Čitao sam neku knjigu koja me brzo prestade zanimati. Gledao sam malo kroz prozor. Prizori kroz prozor aviona gotovo su uvijek isti.

—————————————————————————————————————–

Izašla sam iz aviona kroz vrata koja su vodila u dugi plastični tunel. Nisam znala kuda pa sam samo pratila rijeku ljudi, koji su se na izlazu svi rasuli i krenuli svojim putem. Shvatih da je i zadnja iluzija oslonca ili mogućnosti molbe za savjet nestala s njima. Sama sam. Okrenula sam se oko sebe i vidjela više ljudi nego u cijelom svom životu – dječak koji je sam stajao i igrao se velikim telefonom, žena i muškarac u poslovnim odjelima, stariji čovjek na čijem sam koferu pročitala New York. Svi su se kretali nekamo pa sam shvatila da bih trebala i ja. Tražeći svoju putanju, vidjela sam da se ljudi račvaju u dvije duge gomile. Krenula sam s jednom gusjenicom ljudi, zbunjena, kad me neko koga sam po pločici na grudima na plavoj košuli prepoznala kao radnika na aerodromu zaustavi i upita za pasoš (Passport? Passeport? –rekao je. Ja prepoznah jednu od tih riječi sa naslovnice mojih dokumenata). Izvadila sam pasoš, nov i sjajan. Ne otvorivši ga, čovjek me, ne trudeći se da bude pristojan i samo gestom ruke, posla u drugu kolonu. Ta je bila duža, i primjetih u njoj mnogo manje sjajnih telefona i mnogo više plastičnih kariranih kesa kakvu sam imala i ja. Strpljivo sam stala među ljude.

Vrijeme je prolazilo sporo. Žena ispred mene nosila je šarenu maramu na glavi. Držala je u jednoj ruci bebu koja je nervozno plakala a među prstima druge ruke visio je lijeno mali kažiprst drugog djeteta koje je bilo dovoljno staro da samo ali nesigurno hoda. Pomislih na one jednako male ljude kod kuće i pomislih na sve na šta su se morali navići, i na sve što nemaju i kako ih čekaju ili prašina autobusa koji prolaze ili neminovni aerodromi stranaca. Pomislih da su ovo dvoje koji su tu ispred mene visili sa svoje majke već vidjeli više svijeta i ljudi nego ja u cijelom životu. Poželjela sam im u sebi da sretno dođu do svog odredišta.

Nakon mnogo minuta, dva smirena i jednog ponovo započetog plača bebe ispred mene, bila sam dovoljno blizu suđenom šalteru da vidim šta se tamo dešava. Službenici nisu izgledali sretno da vide ikog od nas. Tražili su pasoše a poneki su ljudi davali još neke papire preko kojih bi službenici bacali letimične poglede. Došla sam na red i ja. Predah im svoj sjajni, netaknuti pasoš, shvativši da je to jedino sjajno što sa sobom nosim. Dugo su ga listali. U njemu nije bilo ništa. Postavljali su mi pitanja na jeziku koji nisam razumjela. Tu i tamo su se nasmijali. Zatim im više nije bilo smiješno i onda su povisili glas. Izašli su iz kabine i odlučili da me odvedu negdje.

Željela sam da im kažem da nisam ništa uradila, baš nikad ništa. Dok se bijela ruka službenika obmotala oko moje nadlaktice, usmjeravajući me blago ali odlučno, popraćeno strogim glasom, nekud, okrenuh se u panici prema drugoj koloni ljudi iz koje su me prije nekog vremena odgurnuli. Tamo vidjeh trenutak kad je jedan plavi, visoki mladi čovjek nehajno prolazio, preskakao zidove papira, sjajnih pasoša, nerazumljivih jezika, drskih pokreta, pravo u moju obećanu zemlju. Pogledi su nam se sreli na trenutak i učinilo mi se da tamo vidim nešto kao sažaljenje, možda saosjećanje.

Vidio sam dok sam prelazio carinu među onim strancima neku dosta lijepu egzotičnu djevojku. Izgledala je kao da bi mogla biti mojih godina, ali se nekako doimala mnogo starije. Čuo sam njen krik kad ju je stražar gurnuo iz reda i s drugim službenicima uputio nekamo. Pitam se gdje je vode.

Priča „Čuo sam njen krik“ – jedna je od pet pobedničkih priča na konkursu „Sloboda“

Autorka: Mirna Dragaš

Fotografija: favim.com