04 jun After Hours

– Pališ insens?

Smiješak kao odgovor.

– Nosiš grešku? – primičem se bliže.

– Više njih. – pogleda me brzo i vrati pogled u mrak.

– Koliko je stara tvoja? – pitam znatiželjno.

– 365. – odgovara on prikrivajući tugu usnama izvrnutim u cerek.

– Svježe. – povlačim se.

– Ti? – sad je on znatiželjan.

– Tri… četiri, pet… ovisi o tome od kada počinjem brojati. – odgovaram i skrivam kako to sve još traje dok me on gleda sa zanimanjem.

– Čekaj… – krenem rukom prema njegovoj glavi i namještam mu profil. Smiješi mi se plavooki Pečorin.

– To nije  bila greška. – kažem u uvjerenju.

– Kako znaš? – pogleda me on pomalo uvrijeđeno.

– Znam. – izustim jednostavno i pošutim. Moja šutnja u njemu budi novo zanimanje. Zaključujem kako on još uvijek traži odgovore, a večeras je samo 366. noć istih pitanja.

– Jer greške nikoga ne čine ljepšim. – njegova strepnja konačno odahne i on mi se osmjehne. Možda mu nisam dala odgovor, ali zadala sam pravac trenutne situacije.

– Bilo mi je drago. – neočekivano ustajem i nestajem u mrak.

Pališ insens… šapćem u mraku svoje sobe. Opipavam desnu stranu kreveta i shvaćam da je otišao. Već je 5.30 ujutro. Vjerojatno je otišao prije sat vremena. Klasika. Zatvaram oči i smješkam se u mraku. Okrećem leđa desnoj strani i zamišljam da je tu u mom krevetu prije sat vremena ležao neki drugi Pečorin, neki kojem se manje žurilo.

368.jutro gledam ga dok prelazi gradski trg. Korak mu je čvrst i odmjeren, a pogled uprt u daljine. Jedan, dva, tri, četiri… dvadeset pet izbrojenih koraka u meni bude žudnju. Nesvjesno brojim dalje dok stvarnost nestaje iz mog vidokruga.

– Pališ insens… – šapćem zavijena u dim svoje cigarete na pustoj terasi kavane.

– Šta radiš? – odzvanja mi u uhu.

– Pušim kare i pišem seminare. – provociram književno. On najavljuje svoj dolazak večeras točno u deset. Dogovoreno.

U deset i petnaest otvaram vrata i gledam ga svježe izbrijana na pragu. Nasrnjuje na mene, okreće me i petnaest minuta kasnije diše s moje desne strane poput životinje.

Pališ insens… odzvanja mi u glavi. Nesvjesno se smješkam dok se komad čovjetine penje ponovno na mene. Ne uzmičem i ne borim se, već zatvaram oči i prelazim preko njegovog krivog nosa i brojim pjegice kojih nema, na mjestu debelih usana opipavam neke druge, mekše, kosa mu nije gusta i crna, već crvena i svilena dok uvlačim prste u njegovu crvenkastu bradu koja mi češe vrat… Otvaram svoje oči i umjesto plavih očiju, gledam u neke demonske i neko majmunoliko biće koje iz mene iskopava i najmanji trag ljubavi. 368. noć gledam to zvjere iznad sebe. Njegov masiv nad mojim ponorom. Lagala sam i u snu… svih tri, četiri, pet godina još traju… On završava naše druženje. Okrećem se na bok i čekam sat vremena da zvjere ode. Uskoro čujem otkucaj sa zvonika i zatim brzinsko zakopčavanje hlača i remena… čarape nikad nije ni skidao… i lagano zatvaranje vrata u čemu je svih pet godina bio najnježniji. Okrećem se na leđa i rekonstruiram onaj raspored pjegica na nosu. Pališ insens… šapćem i smiješim se u mraku.

369.jutro budim se sasvim sama i nesretna. Stajem pred ogledalo i shvaćam kako se moja ljubav sasvim sigurno može nazvati greškom koja traje više od pet godina. Nijedna prava ljubav ne daje tako tamne podočnjake i tako ružne bore. Nijedna prava ljubav ne daje više godina. Zato gasim mobitel i po prvi puta postajem njemu nedostupna. Umjesto toga gledam kroz prozor, pušim i ponavljam pališ insens kao lajtmotiv u svojoj glavi.

390.noći odvlačim se na gradski trg i čekam 4.30 poslije ponoći sa pernatom jaknom na sebi i dovoljnom zalihom najjeftinijeg Partnera. Slušam otkucaje i odmjerene korake. Po prvi put osjećam svu količinu svog straha dok grčevito stiskam cigaretu među prstima. Gledam u polumrak i čini mi se da mi se približava netko visok i tanak s crvenkastom kosom koja mu pomalo struji na vjetru… Pališ insens… šapćem i gledam u dva plava oka na moja četiri koraka, a njegova dva. Pališ insens… šapćem kroz dim cigarete… on se smiješi i odlazi na moju desnu stranu. Smiješim se i ja gledajući za njim u mrak i on se okreće smiješeći se i dalje. Odbrojavam do dvadeset pet dok osjećam lagano peckanje među prstima… Pališ insens… govorim poluglasno dogorjeloj cigareti između prstiju. Točno sat vremena poslije sam u svom krevetu, palim mobitel i odgovaram mu odjebi na sve što je napisao.

– Što ti uopće znaš o njemu? Ni ne znaš lika. – u neko jutro poslije slušam onu koja mi želi samo najbolje.

– Ništa. I to mi je sasvim dovoljno. – odgovaram joj.

Zadnjih tjedan dana sjedim na trgu, smrzavam se, pušim i čekam da dođe iz nekog smjera. Zadnjih tjedan dana palim cigaretu tik prije spavanja, punim sobu dimom i zaklapam oči. Zadnjih tjedan dana zamišljam kako sa mnom u krevetu leži jedan novi Pečorin; čovjek crvenkaste kose i brade, plavih očiju, čovjek odmjerenih koraka i čvrstog pogleda, Strijelac u horoskopu. Čovjek koji ne odlazi poslije 4.30 ujutro. Zadnjih tjedan dana budim se kao najsretnija osoba na svijetu. Zadnjih tjedan dana on je moj Vitez, moj Viking, moj Ručak, moja Večera… Zadnjih tjedan dana i kazaljka na kazaljci najmanji je znak da je vrijedan čekanja. Zadnjih tjedan dana palim insens.

 Viktorija Božina

(Priča „After hours“ jedna je od tri nagrađene na konkursu „Priče o telu“.)