19 nov Srđan Gagić: „Nećemo ni osjetiti da smo odrasli“
Muzika
sestri
ja sam imao mali narandžasti gramofon
i to je bilo sasvim dovoljno sunca
u našoj sobi bez tapeta.
sjećaš se sobe?
bilo je pravilo: bez riječi, samo gramofon
samo pucketava muzika raspjevanih
pokojnika.
neki ljudi na gomili leže na tvom
i mom krevetu
jakne im mirišu po strahu
i oni nestaju do članaka
nemaju šake i stopala
tako ih pamtimo.
svi oni znaju pravilo:
samo šuškavi glasovi iz zvučnika
bez malih razgovora i uzdaha.
kad igla preskoči,
dobro je što nemaju dlanove da zaplješću.
mi ćemo ih ispratiti, Džolin (Džolin)
ti ljudi uvijek odu
a kuda, to nam je tada nebitno –
još će se dugo vrtjeti ploče
nećemo ni osjetiti da smo odrasli.
Statiranja
o čemu bismo mogli zajedno ćutati
ako se pogubimo u povečerje
na prostranim poljanama
gradskog nespoznata.
po pustari od ljudskih tela
gazićemo okretno i lako
bez opreza i obzira
preskakaćemo pojave i činove
u susret kulminaciji.
kao drama bez reči
sa nemim horom i umiranjem
da zadovoljimo ukus posmatrača
što će umirati za našim leđima.
nas ne zanima ko preostaje
ni koliko dugo nas gledaju.
u kadrovima koji su završeni
posle rezova i zatamnjenja
nestaju oni koji statiraju u našoj
potištenosti, nevažni i mrtvi
pre nego što stignu
da se poklone i počnu.
Sretanja
nema bitne razlike (ni jasnog razgraničenja)
između velikih i malih sretanja,
gde god da su počinjala i ma kad završavala.
pružili smo ruke u prolazu i videli svetlost
dva zagrljena muškarca, dve uplakane žene
deca oko stola sa sitnim kolačima
anđelina sa dve sise na dlanovima.
sve je moralo da se desi.
svet se izgradi u svakom razmenjenom pogledu
dodir ga oblikuje po boji i mirisu
potom ruši.
svaki odlazak, oboren nos
zbogom, više se nikad nećemo sresti na ovom mestu
iako su mesta sve što ostaje,
iako se samo po njima raspoznajemo.
Autor: Srđan Gagić
Fotografije: tumblr.com
Nema komentara