Zora i ja 

Zora ima godina toliko da se svako ko je vidi da (i kako) vozi može zabezeknuti. Danas smo nas dve krenule na Frušku goru da uzmemo neke slike i knjige. Kroz ravnicu vozi meraklijski.

Povremeno pokupimo ponekog stopera-sećanje, pa joj pogled zamagle suze. Po mađijanju očiju prepoznaju se ljudi koji jednostavno ne umeju da ostare. Zora je jedna od njih. Negde kod Inđije traži mi da pustim kasetu sa tunižanskom muzikom.

-Jaooo, koliko dugo nisam čula ovu pesmuuuu! Pojačaj. A posle par minuta: Maco, ipak smanji, pomisliće da smo teroristi. (I ja sam se toga setila.)
Zaustavlja nas policajac, a Zora mu onako trepće dok joj objašnjava da joj svetlo IPAK nije upaljeno.
U stvari, zbunjeni čovek više objašnjava meni, a nju posmatra kao dete koje se zaigralo.

Pomislih: ova žena bi ‘ladno mogla pljačkati banke.

– Kakav čovek, jesi videla: žao mu bilo da me kazni!

I opet joj se oči ispune suzama. Zora je jedna od onih ljudi koji umeju da osećaju. A takvi ljudi izražavaju svoja osećanja uvek i na sve dostupne načine, nezavisno od toga da li je reč o đablonima, ili o nečem sasvim originalnom.
Uostalom, nisu li ,,volim te“ najšablonskije reči, pa ipak prijaju, iako u večitom foliranju to ne priznajemo.
Iz vikendice se vraćam bogatija za pregršt priča i isto toliko dragocenih stvari, što obojenih umetničkom rukom, što uspomenama.

U liftu mi kaže: Znaš li ti koliko je meni drago što tebe poznajem?

– To je zato što ste posebni.

– Hm, možda si u pravu. Znaš, ja sam ispred svog vremena.

I zaista jeste. Jedna je od retkih kojima ime koje im je dato apsolutno pristaje.

Dijana Redžić

Izvor fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.