06 nov Zaraziš me srećom
Moram nešto da ti kažem! Maločas sam videla jednog dečaka sa telefonom u ruci, koji je primio poruku i imao OVOLIKI blentavi osmeh, onaj što ga samo zaljubljeni imaju, znaš? Piljio je u pristiglu poruku, smejao se par sekundi, a onda je podigao glavu i sramežljivo osmotrio sve putnike, ne bi li opravdao svoje malopređašnje nepromišljeno ponašanje.
Jer, živimo u zemlji gde je sramota biti srećan.
Sretoše se naši pogledi i počeše da ćaskaju:
Pogled1: Hej, ne znam šta mi bi maločas, stigla mi je poruka, devojka…
Pogled2: Ne, ne, ne, ćuti, ne pravdaj se! Ulepšao si mi dan! Samo se smej! Znaš, neke zaraze su strava! Na primer, Sreća.
Pogled1: Ali, ne znam, nekad mi bude neprijatno, ispadam čudak u očima drugih… A čudan je svet zapravo.
Pogled2: Ne brini. Svet itekako ume da bude voljiv, kad se preseli u Nečiju zenicu. A to prepoznaš samo ti, koji se u tom oku ogledaš! Taj neko, dakle, takođe vidi voljiv svet, u tvom oku. (Lik u ogledalu.) I tako svi. I tako lepši svet!
Pogled1: I tako u krug? Khm, nisam siguran da baš uvek može biti voljiv, kao što kažeš. No, trenutno mi jeste voljiv, pa ne brinem.
Pogled2: Samo kada pronađeš Pravo ogledalo. Ali, zasigurno ih ima dovoljno. Dakle, teoretski gledano – da, uvek. Pronašao si svoje?
Pogled1: Čini mi se da jesam.
Pogled2: Tvoj osmeh mi je rekao da jesi. Smej se i ne obaziri na svet. Štaviše, nećeš biti svestan, a učinićeš ga lepšim. Veruj mi.
Pogled1: Imaš pravo.
Zvuk koji je prekinuo ovo ćaskanje, značio je novu poruku. Novi blentavi osmeh. Još malčice bolji svet. Ubrzo je dečak stigao do željenog odredišta, pogledom me pozdravio i napustio autobus.
Poželela sam jedan blentav osmeh za sebe. A onda sam sam se zagledala u nebo i … Jedna zvezda mi je namignula. Podsetila me je na jednog drugog dečaka.
Sastavile smo spisak, Zvezda i ja:
– … da ga grlim
– da se sa njim smejem
– da ga zarazim Srećom
– da sa njim gledam „Polar Express“
– da sa mnom gleda „500 days of Summer“
– da pijemo mleko magičnim slamčicama
– da krkamo kokice
– da mi sačuva zagorele
– da se durimo na život
– da sa tišinom podelimo kafu
– da brani svoj omiljeni bend
– da branim svoj omiljeni bend
– da se durim i pravim važna i tražim pažnju ponekad, jer to je za devojčice
– da me grli…
… i tada sam poželela!
„Sledeće stajalište: Trg Slavija!“
Oh, stižem! Odlutala sam u misli, dobro je da je gospođa iz aparata grlata neka!
Na stanici: On.
Blentavo se smeje.
Blentavo se smejem.
Dok ga grlim, piljim u nebo, da pozdravim svoju zvezdu. Svetlija je nego maločas. A spisak… nestao je?
Ne mari, neće nam ni trebati. Imamo Nas. 🙂
Moram nešto da ti kažem! Maločas sam videla…
Autorka: Hristina Petrović
Fotografije: tumblr.com
Nema komentara