Zaraziš me srećom

Moram nešto da ti kažem! Maločas sam videla jednog dečaka sa telefonom u ruci, koji je primio poruku i imao OVOLIKI blentavi osmeh, onaj što ga samo zaljubljeni imaju, znaš? Piljio je u pristiglu poruku, smejao se par sekundi, a onda je podigao glavu i sramežljivo osmotrio sve putnike, ne bi li opravdao svoje malopređašnje nepromišljeno ponašanje.

 Jer, živimo u zemlji gde je sramota biti srećan.

Sretoše se naši pogledi i počeše da ćaskaju:

Pogled1: Hej, ne znam šta mi bi maločas, stigla mi je poruka, devojka…
Pogled2: Ne, ne, ne, ćuti, ne pravdaj se! Ulepšao si mi dan! Samo se smej! Znaš, neke zaraze su strava! Na primer, Sreća.
Pogled1: Ali, ne znam, nekad  mi bude neprijatno, ispadam čudak u očima drugih… A čudan je svet zapravo.
Pogled2: Ne brini. Svet itekako ume da bude voljiv, kad se preseli u Nečiju zenicu. A to prepoznaš samo ti, koji se u tom oku ogledaš! Taj neko, dakle, takođe vidi voljiv svet, u tvom oku. (Lik u ogledalu.) I tako svi. I tako lepši svet!
Pogled1: I tako u krug? Khm, nisam siguran da baš uvek može biti voljiv, kao što kažeš. No, trenutno mi jeste voljiv, pa ne brinem.
Pogled2: Samo kada pronađeš Pravo ogledalo. Ali, zasigurno ih ima dovoljno. Dakle, teoretski gledano – da, uvek. Pronašao si svoje?
Pogled1: Čini mi se da jesam.
Pogled2: Tvoj osmeh mi je rekao da jesi. Smej se i ne obaziri na svet. Štaviše, nećeš biti svestan, a učinićeš ga lepšim. Veruj mi.
Pogled1: Imaš pravo.

Zvuk koji je prekinuo ovo ćaskanje, značio je novu poruku. Novi blentavi osmeh. Još malčice bolji svet. Ubrzo je dečak stigao do željenog odredišta, pogledom me pozdravio i napustio autobus.

Poželela sam jedan blentav osmeh za sebe. A onda sam sam se zagledala u nebo i … Jedna zvezda mi je namignula. Podsetila me je na jednog drugog dečaka.

ameli

 Sastavile smo spisak, Zvezda i ja:

–           … da ga grlim

–           da se sa njim smejem

–           da ga zarazim Srećom

–           da sa njim gledam „Polar Express“

–           da sa mnom gleda „500 days of Summer“

–           da pijemo mleko magičnim slamčicama

–           da krkamo kokice

–           da mi sačuva zagorele

–           da se durimo na život

–           da sa tišinom podelimo kafu

–           da brani svoj omiljeni bend

–           da branim svoj omiljeni bend

–           da se durim i pravim važna i tražim pažnju ponekad, jer to je za devojčice

–           da me grli…

… i tada sam poželela!

„Sledeće stajalište: Trg Slavija!“

Oh, stižem! Odlutala sam u misli, dobro je da je gospođa iz aparata grlata neka!

Na stanici: On.

Blentavo se smeje.
Blentavo se smejem.

Dok ga grlim, piljim u nebo, da pozdravim svoju zvezdu. Svetlija je nego maločas. A spisak… nestao je?

Ne mari, neće nam ni trebati. Imamo Nas. 🙂

Moram nešto da ti kažem! Maločas sam videla…

Autorka: Hristina Petrović

Fotografije: tumblr.com

Nema komentara

Ostavi komentar