Zar je bitno?

Zovem se Dra… zar je bitno?! Rođen sam u …zar je bitno?! Imam…zar je bitno koliko godina?! Završavam neki fakultet, nije loš, radi se o sportu i fizičkom vaspitanju. Pronašao sam se u tome, između ostalog pedagogija, sociologija i sport mi idu od ruke. Umem sa ljudima, decom i loptama različitih oblika. Mama kaže da lepo trčim, tata da lepo plivam, a sestrić da sam znao nekad malo da igram fudbal. Jesu moji… al’ pohvale su pohvale. Volontirao sam u jednom udruženju. Tu su deca, i velika i mala, i oni koji su malo stariji isto su deca, malo se razlikuju od nas, fizički, neko ima cerebralnu paralizu, neko autizam, neko neki drugi oblik invaliditeta, ali u suštini, ljudi su kao i mi, samo malo bolji, iskreni, verni, nežni, nasmejani i pametni. To treba da shvate ljudi koji se čude kada pomisle na to da ih ja grlim, igram se sa njima, hranim, čuvam. Skoro sam završio i neku UEFA „B“ evropsku licencu za trenere (valjda se tako zove). Jednom prilikom kada sam pričao sa Duletom Savićem ( nažalost više poznat iz „Munja“ nego kao srpski proslavljeni fudbaler) došao sam do podatka da vrlo malo ljudi u Srbiji ispod 25,6 godina poseduje tu licencu. Radim skoro 3 godine kao trener. Jedne godine sa malim klincima, druge kao trener kadeta u klubu, vec treće kao trener omladinaca. Priznajem, vrlo malo znam. Svaki dan dosta toga vidim, pročitam, saznam, zapišem, pa kroz nekoliko godina „ću naučim valjda“. Trenutno radim u jednoj školici fudbala za dečake i devojčice od 5 do 13 god. , imamo ih mnooogo, različitih uzrasta, i lepo mi je mnogo. Pronašao sam se, vidim, što je najvažnije, prihvatila me deca, ali i roditelji, valjda su svi skupa videli nešto pozitivno i normalno u meni… Tvrdim, nema jačeg osećaja od onog kada te zagrle kada te vide, kada te zovu po ceo dan da pitaju za trening, kada pređu ulicu samo da bi ti se javili… ali i kada te vide u kafiću, u gradu, pa još ako budu neke devojčice pored – to im bude slatko, Ko zna, možda nađem i devojku. Isto tako tvrdim da sve to ne igra fudbal, ne daje golove, ali tako se postaje fudbaler i sportista. Kada si dobar, pošten, vaspitan, uporan i kada imas veru u sebe i Boga, milion puta kažem… jedino tako ćeš uspeti. Planovi? Valjda ću za mesec – dva diplomirati. Završiću i neki kurs za spasioca na bazenu. Kažu da sa tim sertifikatom možes da radiš u Evropi, Americi… ja bih bio zadovoljan i sa našim gradskim bazenom. Usavršavaću se i za tu „A“licencu, ako Bog da možda nekad upišem i“PRO“, time ću sebe upotpuniti u sportu. Nego zašto ovo pišem? Nemam CV (radnu biografiju), pa ako nekom treba radnik u kaficu, trafici, prodavnici bele tehnike, poslastičarnici, ili negde drugde, tu sam.

Autor: Dragan Pavlović

Fotografija: weheartite.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.