01 feb Zaplitanje jezikom: Ruine
Smej se
Voli
Ne padaj
Penji se
Budi uzor
Budi srećna
Samo srećna
Pa opet voli
Nađi nekog da te voli
Nek te nađe neko da te voli
Zaplići jezikom svake srede
Svakog meseca
Menjaj frekvenciju
Menjaj sebe
Druge menjaš iz dana u dan
Smej se, molim te
Ne skidaj kez sa lica
I usana
I uvek budi tako lepa
I uvek budi ti
Nekad samo budi
Dovoljno je, kad su dani sivi
Znaš
Znam. I moram da ti priznam nešto. Bila sam ljuta. A ako već priznajem, i ako sam iskrena – i dalje sam ljuta. Ljuta na sve te želje. Ljuta na sebe. Ljuta na druge. Ljuta i dalje na njega. I dalje ga branim, ali i dalje sam ljuta. Ljuta na sve koji ulicom idu ruku pod ruku ili sa glavom na ramenu ili što pahulje tope poljupcima. Ili one što nestrpljivo čekaju autobuse, iza tog cupkanja su ili ispiti ili ljubavi. Ljuta sam jer me ne poštuje, kvari me poljupcima jer mu je dosadno. Ljudi se ne ljube iz dosade. Prijatelji se ne ljube iz dosade. Ja se ne ljubim iz dosade. Ja se ljubim kad se volim, kad se zamišljaju zalasci i svanjavanja sa mnom. Ja se ljubim onda kad mi se pogled otme iza njegovih ušiju i uzdah otme iz grudi pod njegovom bradom. Pričala sam već kako se volim – imaš ceo nedeljni priručnik. Znaš, kako dani prolaze, počinjem da ne volim više to voljenje. Ide mi po ganglijama. Doduše, srce mi preskoči jedan takt svaki put kad na to pomislim, ali stvarno više neću. Ne mogu. Izmori me do poslednjeg atoma snage. Prelazim iz hemije u matematiku. A ja kad krenem da računam uvek se zabrojim. I onda se zaglavim između “Mojih deset mačaka i ja” i “Prava ljubav dođe kad se ne nadaš”. Znaš li koje su to dve krajnosti. A ja stojim u tački nedogleda.
Nemoj da mi pričaš te priče o prijateljima koji me vole. Volim i ja njih. Ni za šta na svetu ne bih menjala one tri plave čupave glave – jedna je muška u te tri, a jedna malo riđa. Ne bih menjala ni brinete, ni one što frizer loše ošiša, ali svi mislimo da mu dobro stoji, ni one što su uvek zadovoljno ošišane i što imaju priče koje te dignu do nebesa, ali i spuste na zemlju, ošamare sa dve tri reči kada treba, kad lelujam i vrdam i laprdam u prazno. Ni jednu tu ludu glavu, ni jedno to veliko srce, ne bih menjala, pa čak ni za tu ljubav kojoj se kunem i koju ovih dana kunem. Mislim da ta pogodba ne bi ni bila fer i da je ni sam đavo ne bi nudio, tako da mislim da mogu da imam oboje. To su moje i jare i pare.
Ona poslednja je bila igrčka-plačka. Da je N sada tu, odalamio bi me po glavi uz jedno “Rekao sam ti”. N i ja smo jednog hladnog februara, evo ima četiri godine, pričali o ljubavi. Busala sam se u grudi i govorila kako ja volim da volim i kako sam na svim frontovima bila i vodila ljubav, jer rat ne vodim, i kako ne očekujem ništa i ništa me neće iznenaditi. I tako me je iznenadio jedan maj i jedno indirektno “Zbogom” u jednom crvenom broju jedan. Rekao si da je “pička” – to je jedino što me je veselilo tih dana i sad kad god ga pomenemo. N me je onda pitao šta ću sa sobom ako me slomi, ako me ostavi, ako me prevari – rekla sam da ću živeti i voleti opet, jer ljubav je pitanje i odgovor. Preživela – jesam. Volim – zavisi koga ili šta. Ljubav je pitanje i odgovor – jedno drhtavo i uplašeno da. Veruj mi da do kraja ove rečenice nisam znala šta ću da napišem. Zato što sam ljuta, povređena, a toliko puna nade i želje i te proklete ljubavi. Ljuta sam što sam bila izneverena, što me je to slomilo u toliko sitne delove da me nekad i duboko disanje muči. U toliko sitne delove da se plašim onog busanja u grudi, da se ne bi slomile. Plašim se, jer ja ne umem drugačije nego da prolijem, ne umem da doziram ljubav: jednom mesečno u prva tri meseca, pa dva puta mesečno do sedmog meseca, pa onda dva do tri puta mesečno pre prve godine. Ako se prva godina preživi onda proizvoljne doze, samo da se ne pretera, može za sve svečane prilike, svoje i tuđe, na rastancima i uz “laku noć”, uz “dobro jutro” isto može, samo videti ko je prvi pisao za dobro jutro, da bi ovaj drugi za laku noć. Jer opet, ne valja da se pretera. A onda tamo kad se oteglite, malo otanjiti sa voljenjem, da se udari čežnja, da se ne uguši ovaj drugi, jer kod tog gušenja nema veštačkog disanja, samo Hajmlihov zahvat i ćao-zdravo što bi rekli – ljubav napolje, vazduh unutra, pa jovo nanovo. S tim što to bude neki drugi Jova i neka druga ljubav, ako se okuražimo.
Vidiš, to je problem. Ja bih to sunula niz grlo celu bočicu – pa il’ je otrov il’ je lek, a ne znaš dok ne umreš. A to je već drugi problem sa ljubavima – ne postoji srećan kraj. I onda ide ona priča o odlaženju i paćenju, ali to nije priča za danas. Priča za danas je ona o Hator i Sekmet. Ovih dana, meseci, sam više Sekmet, pa čekam da neko potrči za mnom i napije me pažnjom i nežnošću, dok se Hator ne vrati nazad. Nedostaje mi pravo da ti kažem. Umorna sam više od trčanja i ratovanja. Vodila bih ljubav.
Kunem ti se, da ti nisam rekla sve ovo danas u ove rane jutarnje sate, pukla bih, rasula bih se ovde preko tastature, bez teksta, bez reči, očima punih suza. I bila bih i dalje ljuta. Nisam više, obećavam. Istina je da ću i dalje pričati “fuj” kad god ih vidim, sve njih, srećne i zaljubljene, možda i kad sebe budem videla tako opet.
Autorka: Tamara Luna lav Naumović
Fotografija: Christopher Windus
Sorry, the comment form is closed at this time.