02 feb Volim da ćutim, plačem i tragam

Počinjem priču o tome kako se suza liječila srećom, a osmijeh neiscrpnom dužinom radosti. Istu onu priču koja se nije rodila u vrtiću ili iz mlađih godina. Govorim o onoj koja se rodila na putu ka zrelim godinama. Sjećam se da mi je zadnje bilo na pameti  dok sam bila zagledana u nepregledne plave daljine povezivala sam niti iskrenosti na platnu života.  Znam da sam slušala razgovor između dvije male djevojčice koje su pričale, šta je prijateljstvo?! Mislili su da je to nešto za jelo, nešto što može da se potroši, iskoristi i obriše. To je isto ono kada ti se ne sviđa neka bojanka, pa je ti pokušavaš obojiti da izgleda pristojnije i ljepšte iz vlastite perspektive.

Ja sam na pozornici! Čujem aplauz, onaj koji podiže osjećaj značaja pred očima nebitnih ljudi.  Stiskaš šake, osjetiš odgovornost prije nego što izađeš pred njih. Uradio si sve kako treba, to je njima važno. Bravo! Aplauz prolazi, izlaziš sa scene i kao krvoločna zvijer jedva čekaš svoj novi plijen. Malo ti je bilo sve to, kad zatvoriš oči noćima vidiš tu pozornicu pred kojom si naučio da ne zaplačeš i da pogledaš u nebo pri pomisli na bilo kakav izliv emocija. S prijateljem ti je drugačije, znaš! Pred njim ne moraš da muljaš, da se pretvaraš kako je sve u tvom životu tako savršeno i skladno. Njemu možeš da stisneš ruku kada te zaboli duša, da isplačeš sve suze svijeta pri samoj pomisli da tamo negdje daleko od očiju i srca raste biljka koja će skratiti sve što dolazi.  Koraci su stvarno ko laki oblaci, ako ko ima da ti oblake skloni i donese sunce. Ono koje umije da ugrije, onako kako to nije svojstveno čovjeku, trajno i mirno.  Znaš, ja ne znam kako da se spasim od tih hiljadu užasa i pitanja. Volim da ćutim, da plačem i tragam. Imam s kim!

Ako uzmeš nove cipele, pa odlučiš da se prošetaš kroz sve snove i nemire, pripazi na one staze koje znaju da se prošire iznenada. Onda ćeš biti siguran da će doći neko ko će ti pokloniti svoje prisustvo da te prati na tom putu. Bez obzira na uslove i trenutak. Neću moći da hodam s povezom oko očiju, ako znam da neće biti nikoga ko će mi obrisati krvava koljena. Kad ne bude one iste publike pred mojim očima, sigurna sam da ću zaklon tražiti u drugom smjeru. Tamo gdje je tišina, gdje niko ne postavlja pitanja, već se zagrli i ćuti. Baš kao i majka, što grli i ćuti! Onda se zapitaš, šta vrijedi onaj aplauz, koji se može izgubiti, nestati i zaboraviti. Treba nam neko ko će trajno dati aplauz zauvijek. Da traje!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com