16 apr VJEŠTINA PREŽIVLJAVANJA

Jutros me je probudilo sunce. Izmamilo mi je osmijeh na lice i doslovno me izvuklo iz kreveta. Ustala sam i sva vesela otrčala do kuhinje da stavim vodu za kafu. Dok sam čekala da voda prokuha, upalila sam računar i odlučila da se konačno posvetim pisanju nove priče, i to one o vještini preživljavanja. Već sam se bila pripremila da svima onima koji jadikuju i kukaju nad svojim životom saspem sve u lice, da ih dobro izgrdim i da sve to potkrijepim valjanim argumentima, a kao prilog da dodam hrpu pozitivnih misli i motivirajućih rečenica, kad ono… stvarnost, po ko zna koji put, odluči da umiješa svoje prste i moje misli dobiše neki sasvim novi tok…

Naime, na jednoj od društvenih mreža pročitah nešto što me ošamari. I sve moje pozitivne misli razbježaše se kao ptice iznad moje glave. Mislim, to se moglo i očekivati, ali ja uopšte nisam razmišljala o tome. Bilo je to negdje duboko u mojoj podsvijesti, obilježeno kao mogućnost, kao nešto što će se možda jednog dana dogoditi. Ili neće. A dogodilo se prije dva dana. Čak je i prošlo. A da ja nisam ni znala da se događa. Život mi nije čak pružio ni priliku da to otplačem, odbolujem i da se od njega oprostim kako dolikuje. A sad je već gotovo sve i, kako bi Englezi rekli, nema smisla plakati za već prolivenim mlijekom.

Nekada se stvari u životu događaju prebrzo i mi u hodu moramo učiti kako da se sa njima nosimo. Sad mi je jasno zašto sam tog dana osjećala toliki nemir i nelagodu i bila nekako tužna, a da ni sama nisam znala zašto. Sad znam. ON se tog dana oženio. ON, moj Sunčani, tog je dana drugoj rekao DA, a samim tim i svim mojim nadanjima, maštanjima i snovima rekao je NE. I konačno je zaključao vrata, okrenuo se i otišao. Ja sam ih zatvorila; on ih je zaključao. Odlučio je da živi na javi, a mene je ostavio mojim snovima. Samo što su ti snovi sada bez njega. Prazni. I ne znače ništa. Nisu ništa. Ali su sve što imam, sve što mi je ostalo.

Zvuk ključanja vode me je prenuo iz mojih razmišljanja, ja se trgoh i odlučih da ustanem i da ipak skuvam kafu. Vratila sam se sa šoljom u ruci i ponovo sjela za radni sto. Tastatura me je nijemo gledala i nekom magnetskom silom privlačila je moje prste. Kako god, nisam mogla da joj odolim ni ovoga puta.

Zapitala sam se: šta je to što mene održava u životu? Odakle dolazi ta moja snaga, iz kojih dubina? Zbog čega još uvijek stojim i mirno trpim udarce koje mi život zadaje? Zbog čega svaki put ustanem još jača? Od čega se sastoji moja vještina preživljavanja?

Možda od nekog inata, jer svaki put kad mi život zada udarac, ja mu kažem: Samo daj! Ne možeš ti udarati, koliko ja mogu podnijeti! Ili možda ipak ne. Jer, ima trenutaka, onih najmanje očekivanih, koji te slome… Poput ovog jutros.

A možda tako mirno od života prihvatam i udarce i darove, jer čvrsto vjerujem da se sve događa sa nekim razlogom, da je svako iskustvo dobro, ako iz njega izvučete neku pouku. Jer, na greškama se uči. A spori i loši učenici kasnije postaju najbolji učitelji.

A možda nije ni to.

Znam!

Ljubav je. Mora biti ona. Glavni i jedini pokretač svega. Ljubav prema životu i svim ljudima sa kojima me je spojio. Pri tom ne mislim samo na one ljude koji su mi izmamili osmijeh na lice, probudili u meni osjećaj pripadanja, vratili vjeru u snagu ljubavi i zbog kojih mi je ponovo zaigralo srce, nego i na sve one ljude koji su me ponizili, razočarali, povrijedili, napustili i ostavili na cjedilu. Jer, svi oni su me naučili nečemu. I beskrajno sam im zahvalna na tome.

Život mi je podario mnogo sivih ljudi koje sam ja pokušala da prefarbam svojim bojama. I razočarali su me, naravno, jer njihov oblik nije odgovarao vješto skrojenim kalupima u mojoj glavi. Ali zbog njih sam naučila da nikada ne možeš prefarbati svojim bojama već nastalo i završeno umjetničko djelo. Mislim, možeš, ali time samo kvariš sve i prave boje se kad-tad opet ukažu. Bolje je ne dirati takva platna i prihvatiti ih takvima kakva jesu. Jer, u suprotnom, boje se speru, a mrlje ostanu samo na vašoj duši.

Bilo je i onih koji nisu znali da me cijene. Ali zbog takvih sam naučila da ja sama više cijenim sebe. Čudno, zar ne? Ali jeste tako. A svi oni koji su me povrijedili, učinili su me jakom. I pokazali mi da nam bol pomaže da rastemo, da su patnja i tuga plodno tlo za razvijanje velikih i snažnih duhova mekog srca.

Zbog ljubavi sam smogla snage i da oprostim svima koji su me ikada povrijedili i da pustim te uvrede da odu u vjetar. Jer, zbog svih ljudi koji su se o mene ogriješili, uvidjela sam gdje ja sama griješim. Zbog ljubavi sam i prihvatila činjenicu da ljudi nisu savršeni, da to nikada neće ni biti. I oprostila sebi što sam i ja čovjek. Jer, sa svakom novom greškom više sam razumjela i sebe i druge, kao i razloge zbog kojih nešto čine ili ne čine. Stoga, u ime ljubavi, sve greške i dalje opraštam, i sebi i drugima. „Jer, ko oprosti, najveći je.“

Ljubav me je naučila i kako patiti bez kukanja, i sa nepomućenom smirenošću nositi svoj krst na putu ka iskupljenju. Zbog nje sam i uvidjela da na tom putu nikada nisam sama i da ih još mnogo svijet gleda mojim očima.

Mudri Tagore je nekada davno rekao: „Pritisni na svoje grudi sve što je nježno, prosto i blisko“, a ja ti zbog ljubavi danas kažem: zagrli i sve ono što je prosto i grubo i srcu ti daleko, jer samo u prihvatanju svega možeš pronaći svoj mir. Jer, ne ide ruža nikada bez trnja, kao ni trnje bez ruže.

Ima stvari koje ti se ne sviđaju, koje ne želiš, a koje ti život uporno šalje. Pokušaj da ih odbiješ i otjeraš od sebe. Vratiće ti se duplo. Ali, prigrli ih svom snagom svojom i, ma koliko da boli, istrpi. Pritisni ih na svoje grudi i što više boli, ti više grli. Istraj, i proći će. Sjeti se šta je u onoj kineskoj priči pisalo u obje kutijice.

I, još samo nešto: zapamti da ljude ne možeš promijeniti, niti ih spasiti od njih samih. Sve što možeš je – voljeti ih.

Stoga, počni danas. Počni od sebe. I ako ti ne uspije od prve, nema veze. Ustani, otresi prašinu i pokušaj ponovo. Jer ne gubi onaj koga obore na zemlju. Gubi onaj ko ostane da leži, ko poslije pada odluči da više nikada ne ustane.

Evo, pogledaj mene: i ja ustajem. Otvaram prozor i širim ruke da zagrlim Sunce. Duboko udišem vazduh i pogled ka Nebu upućujem. Jer, dan je tek počeo. Ko zna šta me sve još čeka. 😉

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: pinterest.com