31 maj Veliki

– Pa kako to tako?
– On je težak čovjek, ali to nije od danas. To nije od juče. To je tako oduvijek. Sa njim nema sporazuma. Sa njim nema lijepo.

Juče sam, nakon što sam završila posao, sjela u tramvaj i tom linijom otišla do kraja. Onda sam prešla u drugi i opet otišla do kraja.

Da se potroši vrijeme.

Da se što kasnije vratim kući.

Da pogledam neku seriju na TV-u i da legnem spavati, ujutro ustanem i odem na posao.

Tako to u svijetu malih.

– Hej, samo da znaš, volim te najviše na svijetu.

To kaže mali dječak svojoj sestri. Dvije minute nakon svađe. A ona krenula u drugu prostoriju. Ona krenula da napusti njegov mali mikrokosmos. Pa za svaki slučaj. Da ne ode, a da ne zna.

Jer to tako treba.

Da neko zna da ga voliš. Kad krene negdje. Jer ne znaš hoće li taj neko da se vrati. S posla. Iz škole. Iz sna. Iz druge prostorije. U tvoj život.

To tako treba.

Biti dijete za svaki slučaj. I da te boli briga za ponos.

Bitno je da znaju da ih voliš. Vratili se, ne vratili.

Tako to u svijetu velikih.

Autor: zelenislon

Fotografija: tumblr.com