14 apr UZALUD

Više ni ne sanjam i

ne spavam

lebdim na finoj niti koju pletu demoni jave i

umirujuća ruka možebitnog slatkog

sna

Čekam …

čekam da se pojavi Ona i u njedrima

donese goluždrave ptiće koje

ćemo učiti da lete i

vole nebo

da me poljubi, kao posljednji put,

kad je kloparanje čeličnih točkova

uzaludno pokušavalo zaglušiti lupanje

mog srca.

Uzalud…

ćoravo, boso Sunce jedanput kucne u

prozor i zajedno se umivamo na

olupanom lavoru i jedemo

zobenu kašu ćutke…jer sve velike riječi su već rečene,a za

male nemamo vremena…njemu predstoji šetnja po svodu od smoga,a

meni dan bliže kraju koji treba popuniti

Besmislom…

…Trava je rosna i na tren izgleda da me gledaju

poznate oči… ali,to je samo privid i oblak razbija čaroliju

optičke nade… da je sve moglo biti…

Bolje…

Ljepše…

Ljudskije…. ili bar

…Bezbolnije…

Autor: Adi Jašarević

Fotografija: favim.com