20 mar U utrci s’ vremenom

Uvijek negdje žurimo. Trčimo. A vrijeme nam bježi. Što nismo stigli danas, sutra ćemo (Bože, koliko samo u to sutra stane).

A šta ako to sutra nikada ne dođe? Ono nikome od nas nije obećano. Pa zašto se onda toliko u njegov dolazak uzdamo?

I tako iz dana u dan. Što mi bivamo brži, vremena biva sve manje. Nikako da stignemo sve, nikako da stignemo sebe.

Ne vidimo ni sunce, ni mjesec, ni zvijezde. A na nebo smo se navikli već, znamo da je tu, iznad nas, pa mu više poglede i ne upućujemo. Ne gledamo ni oblake više i ne govorimo na šta (ili na koga) nam liče. Oblaci su oblaci, pobogu. Sivi i teški. Tmurni (kao mi). I nema tu šta da se raspravlja.

Ne volimo ni kišu. Smeta nam. Stvara blato. Plitke i prljave barice – ogledala naših duša.

A tek sunce… Od njega ništa ne vidimo. Peče nam oči, pa ih zato pred njim i zatvaramo. A i čim izađe, odmah se sva prašina vidi – prašina na našim ustajalim mislima. A prašina nikome ugodna nije. Gostima i publici najmanje.

Ni snijeg nam nije po volji. Previše je bijel. I nimalo sličan mraku koji u sebi nosimo. Velik je to kontrast. On je sve što mi nismo (osim možda hladan; tu smo isti).

Zaboravili smo i kako se smijati. Nemamo mi vremena za to. A na namrgođenim i ispijenim licima mjesta osmijehu i nema. Uz osmijeh ide i sjaj u oku, a naše ne sijaju. Ugasle su.

Uzalud nam vjetar priča, mi ga ne čujemo. Uzalud lišće šušti, uzalud cvjetovi mirišu. Uzalud i zvijezde na nebu sijaju. Jer, naše oči slijepe su za sve to, naša duša tupa, a tijelo mrtvo. Ko još, molim lijepo, u zvijezde gleda i zamišlja želje? Zato zvijezde više i ne padaju. Ali, sve mi se čini, padamo MI.

I robota neko (ili nešto) pokreće. A šta pokreće NAS? I čemu tolika žurba?

Dok mi trčimo, a vrijeme bježi, sve mi se čini, život lagano pored nas prolazi…

Autorka: Tanja Spasojević

Izvor fotografija:pinterest.com