01 avg U jedan zagrljaj

Ne pišem o njemu često…

Zato što ne umijem da iskažem riječima koliko mi nedostaje. Strah me što polako zaboravljam boju njegovog glasa, te čvrste, snažne i krupne ruke koje su bile dovoljno velike da grle svijet.  Lagano, ponekad tako pasivno da od njegove ljubavi nisi mogao ni da osjetiš sunca sjaj. Sjećam se da me vodio prvi dan u školu. Onda kada sam plakala kao kiša. Znam da sam plakala kad mi se rodio brat, razmišljajući o tome da li će me Asi i dalje najviše voljeti?!

Vidim pogled tih srećnih očiju i tužnog pogleda zagledanog negdje u daljine kariranih stoljnjaka.  Onih koji su širili poput nekih zastava. Gorkih pića, velikih i malih ljudi, koji dolaze i odlaze. Možda zbog toga što se pobjede nižu na poraze i obrnuto. Volio je samoću, često je govorio da najviše voli da sjedi sam u kafani. Tad može da razmišlja i ćuti. Tišina je bila njegovo more, plavo, beskrajno i daleko. More zbog koga je vrijedilo čekati svako ljeto i ćutiti oslonjen na vrhove prstiju.  Znam da je negdje tamo u daljinama lijepog ostrva, sanjao mene. Osjetio je da ću se vratiti. Jednog dana sigurno, onako hrabra, velika sa istom količinom sna u očima. Bojao se za mene, svaki put iznova sve više i više. Nježnu, načinjenu od sna, kao da ne pripadam ovdje. Često je govorio: „Znaš, ti sigurno nisi ko oni.“ Bojao se da ću jednog dana naići na neki otrovni trn, koji će me skroz pokvariti. Neću biti snažna da nosim planinu na leđima, vjetar usmjeravam u drugu stranu i borim se za svaki atom snage. Znam da je plakao svaki put dok mi je bilo teško. Sigurno negdje daleko od ljudi, tamo gdje ga niko ne gleda.  Nedostaju mi naša ljetovanja, ona tri puta u godini. Te godine me vodio na koncert Olivera. Tad mi je rekao: „ Ti si ljepša od Cesarice.“ Fali mi glas konobarice iz obližnjeg plažnog bifea, da kaže: „O, stižu deda i unuka.“ Moj vrisak i strah zbog meduze, morskog ježa i svih tih stanovnika u vodi. Svaki put kad bi neko galamio na mene, znam gdje bih otišla.

U jedan zagrljaj, proćelav, sijed i snažan. Zbog toga što je izgledao baš onako kako bih htjela. Savršen u svojoj nesavršenosti, prodornog glasa i blesavih šala. Jednom smo šetali rivom, tad mi je rekao na glas: „Sad ćemo pjevati, da nas svi čuju.“ Pjevali smo i bilo nas je baš briga. U toj melodiji je stalo vrijeme, baš kao i onda kada je otišao dalje. Njegov brod je čekao svog mornara. Mornara koji je bježao od samog sebe, ljudi koji su mislili da su bolji od njega. Svih onih što odlaze i dolaze, spavaju i bude se, ne sanjaju i ogovaraju. Lajavih i onih koji i danas laju, krvoločno, bez nježnosti.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com