27 apr Tihana Gambiraža: Almodovar mi se znao potkrasti u stihove

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Piše dugi niz godina i objavljivala je prozu, poeziju i filmsku kritiku u raznim tiskanim i web časopisima, a neki od njih su Zarez, Riječi, Libartes te Bundolo offline 1 i 2 i Rukopisi 33

Šta je za tebe značilo pisati prije deset godina, a šta to predstavlja danas?

Kada sam tek počinjala pisati, iako se to provlačilo tijekom cijelog mog života, ali mislim na prve ozbiljne pokušaje, u ranim dvadesetima,  nisam suviše razmišljala o tome što meni pisanje znači. Znala sam samo da je ispunilo određenu prazninu koja je tad postojala u mom životu, da je s pisanjem nekako sve sjelo na mjesto, bilo mi je nasušno potrebno. Retrogradno gledajući, najbolje to mogu opisati kroz citat francuske spisateljice Nine Bouraoui: „Oduvijek sam željela pobjeći od života; pisanje i ljubav su krajnje mjere da se takvo što učini.“ Danas, pisanje više nije nasušna potreba nego zadovoljstvo i odluka. Iako, to zadovoljstvo je ponekad i gorko-slatko i bolno, ali je i jedan od mojih identiteta kojeg se nisam spremna odreći.

Kako pišeš, postoji li neki poseban metod ili je to više stvar trenutka?

Stvar trenutka. Oduvijek je tako. Ja zapravo nikad nisam „naučila“ pisati, nisu me se dotakle ni primile radionice pisanja i svi ti kreativni tečajevi kako se izraziti, kako kreirati fabulu, kako stvoriti savršenu formulu za uspješnu pjesmu ili priču. Ja sam pisala jer sam morala. Jer sam htjela. I jer nisam htjela intervenirati u pisanje više nego što sam intervenirala upisujući svoju intimu, spontano i bez reda, nisam ga htjela učiniti poslom, onom vrstom moranja koja (meni) guši kreativnost.

U svojim tekstovima, kako poeziji tako i prozi, često pišeš o ženama i ženskoj poziciji. Kakvo je tvoje mišljenje o ženskom pismu, da li postoji razlika između muškog i ženskog i smeta li ti takva podjela?

Rekla bih da postoji, ali da nije nužno vezana za spol pisca. Volim „žensko pismo“, volim tu mekoću, intimnost koja se rađa između autora i čitatelja, odabir tema, suptilnost; rekla bih da je žensko pismo prije svega odvažno, ima nečeg odvažnog u intimnim zapisima koje podastireš publici. Muško pismo je nekako bliže stvarnosnoj prozi koja je često banalna, automatska, puna općih mjesta i nekakvih svakodnevica koje ne želim zateći kad se otisnem u svijet knjiga; od knjiga kao i od pisanja, tražim utočište, bijeg i san. Žensko se pismo više bavi svjetovima u nama, a to me privlači.

Pričali smo ranije o Silviji Plat (Sylvia Plath) i En Sekston (Anne Sexton). Rekla si da je Silvija kao pjesnikinja popularnija, ljudi se više bave njenim tekstovima i uopšte njenim životom, dok je En nekako skrajnuta, nepravedno. Šta misliš zašto je to tako, zašto su kritičari i čitaoci toliko opsjednuti Silvijom?

Sylvia Plath je utjelovljenje američkog sna, spoj lijepe krhke plavuše blistave ambicije i mračne nutrine koju ne očekuješ od supruge i majke dvoje djece koja uz to niže i književne uspjehe. Žena je kontrasta dok je Anne više žena šoka i skandala, te margine. Anne je otvorila mnoga pitanja koja su tada, a i danas bila kontroverzna, pisala je o abortusu koji je i danas, osobito u Hrvatskoj vruća tema, pisala je o ženskoj seksualnosti na eksplicitan način, bila je feministkinja iako sebe nije smatrala jednom. Sylvia je lijepo lice za filmska platna i voajerizam publike kojoj je bitniji njen suicid od kvalitete njenog djela iako je to teško odvojivo s obzirom da je bila zaljubljena u smrt i to se provlači kroz njen opus. Spomenula bih ovom prilikom još jednu sjajnu pjesnikinju koja je tragično skončala, Alejandru Pizarnik, smrt je bila i njena strast i pisala joj je kao najintimnijem prijatelju i ljubavniku. Međutim, sva ta glorifikacija mentalnih stanja koje su možda i omogućile sjajnim pjesnikinjama da budu sjajnije, klizak je teren jer holivudizira ozbiljnu problematiku i daje joj glamurozan touch.

Postoji li nešto što ti smeta u tvojim tekstovima, nešto što želiš da promijeniš? I kako primaš sugestije?

Voljela bih se više posvetiti prozi i još neistraženom žanru – romanu. Sugestije primam jer je za pisanje bitan feedback i konstruktivna kritika, ali u pravilu sam svojeglava oko procesa i načina pisanja i uglavnom napravim po svom. Ne bih voljela drastično mijenjati način na koji pišem, ali eksperimentiranje je uvijek dobrodošlo.

Pisala si i filmske prikaze. Postoji li za tebe nekakva spona između filma i poezije?

Postoji, naravno. Opusi Tarkovskog i Kieslowskog su čista poezija. Kada u „Stalkeru“ stalkerova žena vodi monolog na kraju, o tome kako je odlučila poći s njim, to je pjesma.  Kada u „Volver“, Almodovarovom filmu, Raimunda spominje „prokleti vjetar samoće koji vodi do ludila“, to je pjesma. Almodovar mi se znao potkrasti u stihove. Općenito me inspiriraju filmske scene kad pišem pjesme i u nekima postoje direktne reference na određene filmove, primjerice na fatalnu Juliette Binoche u „Damage“. Ima jedan predivan korejski film, „Poetry“, o starijoj ženi koja boluje od Alzheimera i pronalazi prvi put u životu ljepotu u poeziji. Jedna od ikona eksperimentalnog filma, Frans Zwartjes, u svojim je kratkim filmovima ostvario poetske vrhunce unoseći u gledatelja nemir, strah, uzbuđenje i čineći ga voajerom tuđih intima. A pjesnici to zapravo i jesu.

Kakvo je tvoje mišljenje o kritičarima i njihovoj vezi sa mladim autorima? I kada smo već kod mladih autora, šta za tebe tačno znači to „mladi“?

Kako kojima. Ima vrhunskih kritičara, čak i kad su bespoštedni, a ima i nadobudnih poluanonimnih koji tu i tamo iskrsnu samo da bi se uzvisili nad nečijim djelom. Ima onih koji pišu šablonski i više služe kao promotori nego kritičari.

Mladi, ha ha, mladi autori su i oni od četrdeset godina, kod nas. Teško je reći kad čovjek postaje stariji, da ne kažem, uvaženi pisac, a dokad je točno mlada perspektivna nada. S druge strane, dosta natječaja ima dobni limit koji iste te „mlade“ pisce od tridesetak ili čak manje godina ograničava. Licemjerno pomalo.

Šta misliš o zbornicima – antologijama savremene poezije i o njihovoj hiperprodukciji?

Zbornici su lijep način da se mladim autorima da priznanje za njihov rad, ali često su irelevantni ukoliko nisu dio većih napora.

Danas bi, kažu, mladim autorima, trebalo da bude čast da ih objave u poznatim časopisima i zbornicima, da je autoru dovoljno kada se nađe u društvu afirmisanih stvaralaca, dok novac niko ne spominje. Može li se živjeti od časti?

Čast je možda najbitnija u samom početku pisanja. Svi se mi sjećamo prvih uzbuđenja kad bi naše djelce bilo konačno objavljeno „na papiru“. Kasnije, nakon što se objave nagomilaju, i dalje je lijepo biti objavljen, ali od časti se ne živi. Ali ni od pisanja i to je svakome tko je u tom svijetu, prilično jasno. Može kapnuti koji lijepi honorar ili nagrada na nekakvom natječaju, ali očekivati nekakav stalan prihod čak i ako si popularan pisac, iluzorno je. No bez obzira na to, treba naučiti ljude da poštuju tuđi rad jer piscima nisu bitne samo muze koje im sjede na ramenima nego i materijalno priznanje. Nema tu neke prevelike uzvišenosti. Nitko ne očekuje od glumca ili pjevača da bude zadovoljan samo svojim nastupom. To je glupost.

Kakvi su tvoji planovi kada je pisanje u pitanju? 

Planovi, zapravo već dugogodišnji, su sabiranje pjesama ili priča u zbirku, ovisi što prvo naiđe.

Zašto si ti crna ovca?

Ako maknem na stranu onu notornu činjenicu da su svi ljudi koji se kreativno izražavaju na neki svemirsko-pobratimski način crne ovce jer svijet doživljavaju s više čula nego je ugodno za svakodnevicu, rekla bih da sam i crna ovca zato što ne pristajem na gotova rješenja, na šablone, na diktate što se mora i kako se mora živjeti i misliti, što na ovim prostorima gdje su narodi kolektivno pomahnitali već dvadesetak godina, u ljudima prvenstveno vidim ljude i potencijalne prijatelje, a ne nacije, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije i što im ne želim nametati svoju volju ni krojiti živote, a to te u sredinama nalik našima učini uistinu crnom ovcom. Zbog takvih se stvari gube poslovi, rodbina i nekakva iluzija malograđanskog života u miru. No to je ujedno i cijena ljudskosti. Kada bi svi nastojali više biti crne ovce odnosno živjeti po svom, ovaj bi svijet bio daleko ugodnije mjesto za one koji su uistinu zbog nečeg stigmatizirani. Jedino zadiranje u tuđu intimu koje mi je prihvatljivo je ono putem fikcije. Sve ostalo je diktatura bijelih ovaca odnosno fašizam.

Hvala ti na druženju.

Hvala tebi, Vladane.

Anamnesis

Tihana Gambiraža

Tih pet minuta najsporije vožnje

u srce onog grada, znaš kojeg, ne znaš,

ali ispričat ću ti, jednom, nekad,

ja sam sad tamo, a ovdje sam

i sva sam

i takva ti dolazim

a ne znam kome stižem kada ti stižem

i kako se prelomi sreća na čežnje i nedostajanja

na slatko i slano

ja sam sva pred tobom, buduća koja jesam

još ne znamo što ću postati

što ćeš mi biti

osim onoga što jesi

i što je nepromjenjivo

među nama još je kiša

duga i pusta,

moja želja za tugom

i dalekost

nježno nepovjerenje,

reci mi kud s rukama, izbiraj mi načine

na koje te pobolijevam, već i prekasno,

a onda me otpusti kao najljepšu krhotinu

koja je ikad pala s tvog prozora

u snijeg

reci mi da se čuvam jer to je sad moj posao,

da nosim tople šalove i pijem nekakav čaj, zeleni možda

ili crni kao ruska zima, malo pijanstva sibirske ribarice, zašto ne,

plutanja u rukama dugih dana koji naravno imaju duge prste

kao ti, kao ja, kao svi s kojima sam isprepletala budućnost

a bila je sva od učenja kako da ne volim,

i ovaj moj dolazak, pusti, nije bitno,

nije ništa poseban

i ja sam si opet najneposebnija među nama koje znam,

a opet sam nekako i sva i polomljena,

polucijelo čudo od sjećanja

i ne znam kome stižem kada ti stižem

i zašto se sad ne možemo odjednom poznavati

pa da u naš odnos kao u predsoblje punine

donesem svoje nazubljene dijelove

i slažemo puzzle, zavjerenički šutljivi,

zašto sve mora po redu i ispočetka,

zašto ti kosa škripi pod mojim mislima od novine,

kad ne bi bilo početaka, kažem ti početaka

sve bi ovo bilo lakše

sve što nas je čekalo

Intervju vodio: Vladan Šipovac