20 mar THANATOS

 I

Pokraj sebe vidim to sablasno, golo tijelo, kako priča kao što priča ptica na zidu, uokvirena u kamenom plućnom krilu. Kosti čovjeka kojeg se nisam mogao otresti sada me prate u postelju. Ne mogu poželjeti ništa intimnije od ovoga trenutka, ove divne potištenosti. Zaljubljenosti. Hoću i mogu da budem pjesnik, koji je osmislio sopstveni kosmos i tako napravio ugljeni svijet i oblake. On je zauvijek  tu, umotan u ovom žutom jorganu, blago uzdignutog falusa, sramežljivo me držeći za ruku. Ti masni, tanki dlanovi uvijek su se uvlačili u pogrešna mjesta, zabranjena mjesta, kako ih je zvala moja majka. Pokojna gospođa A. Od njegog sina je postalo i opstalo ovo što jesam. I više nije sramno stajati u sobičku pred ogledalom, pretraživati sopstvene pore, opipavati maljavi put ispod pupka. Ljubiti sebe. Ljubiti svog čovjeka. Predati se potrebi za iscjeljenjem.

II

Ako odista postoji nekakav Bog kojem bih mogao pokloniti sebe, svoj duh i razum, onda je sasvim sigurno da je on upravo ovdje. Leži i posmatra me. Stvoren onako kako se stvara svaka ljubav, proždrljiva i prljava. Zasigurno će me progutati do kraja ove večeri, I neću moći oduprijeti se njegovoj želji za pravim dodirom. Takve stvari se nikada nisu dešavale sa pokojnom gospođom A. Ne, naprotiv. Od nje sam dobijao samo zagrljalje koji bi smoždili svaki nepristojan pokret. Ugušili svaku dječačku glad i vrisak. Majka je znala šta sam, još onoga dana kada me je umotala u svoje duge ruke.  Svi njeni pokušaji prevaspitanja su bili jalovi. Kada imate sina koji je zaljubljen u druge sinove malo toga možete uraditi, a da vas ne bude sram. Sram me je što sam ga zatekla kako masturbira, sram me je što sam mu uzela igračke.  Sram me je što sam ga rodila.

III

Pokojna gospođa A. počiva na mjestu koje je rezervisano za sve pokojne majke. Takva mjesta su groblja jakog mirisa, očajanja i tihog zavijanja. Da, majka i dalje zavija. U svojem sanduku, koji je, kako sada shvatam, premalen za njeno čudnovato tijelo. Sasvim je moguće da sam izabrao takvu kutiju kako bih je kaznio, za sve što je u životu počinila. Naravno da nisam mogao računati na njeno neodobravanje, ko je još mogao vjerovati u to da se majke čuju i u smrti. Prokletstvo vječnog nezadovoljstva. Sjećam se jedne zime kada je majka pokušala da mi nametne djevojku koju je izabrala za moju vjerenicu. Gospođica M. je bila vrlo jednostavna i nimalo privlačna i jasno sam joj dao do znanja da ne želim nikakav kontakt. Previše krhkosti. Grudi, obline, mekoća. Ništa od toga nisam prigrlio, niti sam shvatao razloge takvog bitisanja, osim puke potrebe za porodom. Dajte joj psa za okot, koliko je željna ne bi primijetila razliku, često je govorio moj prijatelj.  Još jedan od zalutih dječaka.

IV

I dalje ležim sumoran i gladan. S vremena na vrijeme ga postavim preko sebe, položim ga tako da mogu da osjetim njegovu težinu i opipam okoliš njegovog modrog trbuha. Nisam pomišljao da ću ovako skončati, u zagrljuju čovjeka, kojem još uvijek nisam upamtio ime. Danas je tako lako biti zaljubljen u stranca. Poljubac uljeza, varvarina. Tog turobnog, bezobzirnog muškarca koji je okupirao ovu sobu, krevet, ove ruke, kojima češljam njegovu crvenu kosu. I prste što zalaze pod bijele pazuhe. Odavno je tako, pomislim. Još od prve noći, kada sam ga prepoznao i prepustio se toplini među nogama. Od prve fleke na pamuku, do snažnog uzdaha u jastucima. Prasak i pad pravo na grudi, iskrzane usne, brada. Muškarac, kao životinja grabi meso, grize jastuke. Cijela je noć sačinjena od našeg bola. Trajemo tako, grijemo stopala i čekamo ponoć. Ništa nas neće pomjeriti, ništa nas neće promijeniti, ovdje smo sada, onako kako je zamišljeno. Kako jeste i mora. Posmatra me dok zapisujem, suznih krupnih očiju, prinosi se povremeno i poljubi mi obraze. Njegovi pokreti su posebna pjesma, posebna draž koju nije moguće zamisliti.

V

Cijela je noć, majko, sačinjena od našeg bola. Ove ruke nisu više tvoje, ne vole te, ne traže te, one će te zakopati. To su iste one šake koje su izašle iz tebe, ljepljive i mlade, dok si ih svojim grudima prinosila. Sada te poznajem tako dobro, gospođo A. Ti, grabljiva vještice. Zamisli grad na moru i svu svoju djecu kako jure oko tebe. Sva ta djeca koja viču majko, spasi nas, majko budi dobra. Saslušaj nas. Tvoja haljina pod vodom, u vatri, u talasima. Kolo djece, paščad. I glas sa neba koji traži kaznu. Žrtvovanje. Kada te, gospođo A. budem sahranjivao pomoliću se Bogu sa pola lica. Zapaliti svijeću. Plesaćemo skupa majko, tvoj Bog i ja. Igraćemo pod šljaštećim lampionima. Uzeću ga pod ruku. Pružiti mu spas. Znam ja, draga gospođo A. da je i njemu potreban spas. Utjeha za sve vražje noći i zlokobna uništenja. Ne molim se klečeći, niti pognute glave. Stojim i gledam ga, onako kako se gleda u ljubavnika. Grli me, taj Bog sa pola lica. Uzima me i stavlja sebi u krilo. Bode me krst u grlu. Među zubima. Hrapava, drvena igračka.

VI

Opruženi čovjek pokraj mene, kao mermerna ploča. Kosmos. Obraz na trbuhu, jezik u pupku. Nikada se neću oprostiti od njegovog pogleda. Mladići sa rupama u glavama leže jedan do drugog, tijela kao osunčani dušeci, postavljeni preko parketa. Preko univerzuma. Naš kraj, kao tisuću drugih. Bog je utrnuo na pragu. Posmatra me zaljubljeno dok mu perem noge u koritu. Hladni tabani koji će zgaziti svijet. Tako nastaju sukobi. Samo ćuti i ne zapitkuj puno, ne traži ono što ne zaslužuješ, samo posmatraj i prati. I nestaje život, kojeg se nećeš sjećati. Nestaje čovjek, ljubav i bol. Tvoj muškarac, lešina plastičnog cvijeća. Mravlji snošaj. Sve to nestaje. Poput ptičjih krila u zvijezdama. Kada izgore lampioni, Bog se sveti u mraku. Tvoj muškarac je vlažan, crtaš mu obrve i buljiš u otvorene prozore. Noć peče kao vatra. Zemlju su nazvali tvojim imenom. Onako kako širiš noge, tako Bog širi svoje prste i umače ih u med. Snažan si kao taj pokojnik u tvojoj postelji. Zbilja si jako snažan. Lupaju ti obrazi, šire se kapilari. Stavljaš njegove šake na svoj dušnik. I ne bojiš se više. Pokrij se kosom. Crvenom i grubom. Jer ljubav je noćas osip na butinama.

 Autor: Dominik Kovač

Fotografije: pinterest.com