04 avg Tek ljudi

Već je bio spreman za počinak kada začuje svoga prijatelja kako ga doziva sa stubišta. Iako mu je bilo drago što je poželio njegovo društvo, on odbije poziv te legne na postelju. Tek što je zamislio njegov lik, na pragu se doista ukaže taj tihi mladić, uvijek naoko zbunjen i nesiguran pored drugih, što je njegovu naklonost činilo još vrjednijom. Bio je očito pripit, možda čak pijan, no njegovo držanje i hod ostali su isti. On osjeti zadovoljstvo pri pogledu na njega koji je – stisnutih šaka, ukočenih ramena i pogleda uprta u tlo – nasumično hodao od jednog kuta do drugog i nešto pripovijedao. Volio je kada bi se, bez ikakva jasna razloga, njegov prijatelj neočekivano pojavio te ruku sklopljenih na leđima šutke počeo koračati po prostoriji, kao da je došao vidjeti što druga osoba radi – kao da je osjetio kako bi trebao nekoliko trenutaka provesti kraj nje. Ili kada bi, kao sada, počeo isprekidano i zamišljeno, kao sam za sebe, o nečemu govoriti. Bilo je to zadovoljstvo svjedočenja načinu govora, gestama, pokretima ili bilo kojim drugim posebnostima neke osobe kojoj ta svojstva i navike, zato što je promatrač voli, daju čar koja se ne bi mogla prenijeti na ikoga drugog. Kako se, kad bi obojica popili, prema njemu znao odnositi zaštitnički te se šaliti najavljujući njihove buduće odnose, na što bi njegov prijatelj uzvraćao sličnim ponašanjem, i kako su s vremenom s tim šalama bili sve opušteniji, on prekine njegov nervozni hod hotimično ogorčenim povikom: „Dođi da se napokon malo ljubakamo!“

Ukočivši se na mjestu, ruku sklopljenih na leđima, njegov ga prijatelj šutke pogleda, pa priđe te legne uz njega, prihvaćajući šalu. On se stoga, kako bi napravio mjesta, okrene na lijevi bok te nasloni laktom kako bi mogao vidjeti tog mladića koji je, prstiju isprepletenih na trbuhu i pogleda uperena nekamo u visinu, sada ležao pored njega. Za njega je on bio utjelovljenje nevinosti i muževnosti istovremeno jer je – iako zdrav, visok, vitak i snažan muškarac koji je bio privlačan djevojkama te voljen i prihvaćen u svakom društvu – bio suviše povučen, nenametljiv i tih te stoga posve neiskusan sa suprotnim spolom. On pogleda njegovu svijetlu kosu i neiskvareno, čisto lice te uz svu svoju naklonost ne osjeti poriv da sa šalom ode imalo dalje. No njegov se prijatelj najednom okrene na desni bok te laktove i ruke stisne uz svoja prsa, pa mu se naglim pokretom približi. Stoga ga on zagrli i privuče k sebi. Na svojoj koži tada osjeti topli dah onoga koji zatim smjesti svoje lice između njegova ramena i brade te mu počne ljubiti vrat. On se trgne i primi ga za rame te začuđeno odmakne od sebe. No njegov prijatelj ne izreče ni riječi, nego mu se ponovno približi i nastavi ga ljubiti. On ga stoga ponovno zagrli i pritisne uz sebe još jače. Posve se prepustivši, kao da nije sposoban ponijeti se ikako drugačije, on osjeti ono privlačno, no mračno i pokvareno uzbuđenje koje bi ga obuzimalo pri mislima o intimnostima s drugim muškim bićima, a koje ne bi osjećao ni pri sličnim razmišljanjima o djevojkama ni pri ostvarivanjima tih razmišljanja. No kraj njega je sada bio netko koga je poznavao, netko koga je volio i tko mu se, iako nije bio apstraktan, nije poput ostalih muškaraca gadio. Poznavao ga je dovoljno dobro da mu se njegova tjelesnost više nije činila posve odbojnom, a sve one muške posebnosti, koje bi ga u društvu drugih muškaraca zavaravale kako sklonosti koje su ga obuzimale nisu bile istinite ako ga je mogla privući samo apstrakcija, sada mu se, dok ga je njegov prijatelj ljubio po vratu, više nisu činile tako odbojne. Zapita se je li naklonost koju je prema njemu osjećao uistinu samo prijateljska, jer iako do tada nije ni pomišljao da s njime doista nešto pokuša, i sve je to doživljavao kao šalu, on je bio jedini s kojim se tako šalio i to je istinski uzrok moglo imati u nečemu drugačijem od obične prijateljske naklonosti. Ponovno ga primi za rame i blago odmakne od sebe, a on se ispruži na leđa i oči mu postanu prazne. Stoga se nadvije nad njega i pomiluje njegov obraz. Jedan poljubac dijelio ga je od neispravljive odluke. Obojica su se sada gledali u oči. Dlan mu gotovo nehotice sklizne s obraza na vrat i zađe prema potiljku, a palac pritom usamljeno obgrli uho. Tada osjeti kako želi samo to biće koje je imao pod sobom, pa se nagne te poljubi tog mladića koji, u nedostatku iskustva s djevojkama, neobično skupi usne i tako pokvari poljubac. On odmakne lice i obojica otvore oči. „I to je to!“, iznenađeno zavapi njegov prijatelj koji kao da je bio razočaran ispraznošću i nedostatnošću tog ljubljenja koje sve do tog trenutka nije bio doživio. On se nasmiješi i ponovno ga poljubi, no ovaj put naglo i odlučno, ne ostavljajući mu izbora nego da se prepusti. Ljubio ga je gotovo žedno, kao djevojku s kojom napokon ima priliku ispraviti svoja nezadovoljstva, posve u neskladu s uvjerenjem kako do tada nije ni pomišljao da ga poljubi. Osjećao je kako se on pod njegovim dodirom mijenja, kako ga pod utjecajem prve nježnosti nešto počinje vezati uz onoga koji ga je ljubio. Više nije bilo spola, obojica su bili tek ljudi, no njegov je prijatelj ipak bio muškarac i on se nije mogao nauživati svijesti kako ljubi upravo njegove usne.

…

            Ujutro se probudi začuvši poznati glas: bio je to onaj tihi mladić, koji se netom uspeo stubištem te sjeo na njegov krevet. Još uvijek pomalo uspavan, on se uspravi i nasloni uza zid. Tada se sjeti svega. No po prvi put ne osjeti gađenje prema samom sebi. Naprotiv, kako više nije bilo povratka, napokon je bio slobodan. Njegov prijatelj, koji je tako normalno sjedio ispred njega i gledao u tlo, nije više bio ni samo muškarac ni samo žena, već čovjek, i on ga je stoga mogao željeti kao što bi želio neku djevojku. No ipak je u sebi ponavljao kako on nije djevojka, i želio ga je upravo takvog, i imao ga je upravo takvog, makar samo na trenutak.

Autor: Luka Stjepan Delić

Fotografija: tumblr.com

Priča „Tek ljudi“ je posebno pohvaljena na konkursu „Sloboda“