07 sep Tatin sin

Ventilator na plafonu je brujao neujednačenim zvukom. Momak na krevetu je ležao i gledao koz njega, daleko, u projekcije svojih misli. Uzeo je dugački kabal koji je bio povezan sa ventilatorom u ruke i pritisnuo prekidač. Ventilator je postepeno prestao da se okreće. Potom ga je uključio. Pa opet isključio, pa uključio, isključio, uključio – i tako unedogled. U dokolici je odlučio da opet proba da meditira. Ključ je bio u tome da se fokusira na svoj dah. Udahni. Izdahni. Udahni. Izdahni. Naredni korak je bio da se umiri um i njegovo manično čangrljanje. To mu je teže išlo. Kad god bi uspio da se skoncentriše samo na dah neka misao bi ga zavela i odvela u  primamljive tunele razmišljanja. Na kraju je odustao od kontrole misli i dopustio  svom umu da ide kuda želi. Posmatrao je  taj bućkuriš gotovo prisilne potrebe da se misli, da se govori, da se prekrije tišina koja se, uprkos svemu,  nazirala negdje u pozadini. U tom procesu pažnju mu pivuče jedan postojani zvonki glas koji ga je upitao šta bi želio sada. On reče glasu da bi mu dobro došla jedna električna gitara i dvije visoke brinete (koje bi svirale kao Slash) koje bi ga podučile umjeću gitarisanja. Glas se nasmija gromko i pozva ga da zaželi nešto drugo.

– Ne bi bilo loše da ne moram da se iskradam kroz prozor da bih se našao sa društvom. – pomisli Vasilije u sebi.

– Onda i nemoj. – predloži mu mirni glas.

– Hah, da. Neka hvala, dosta mi je batina za ovaj mjesec. – prošaputa Vasilije i pođe refleksno rukom ka potiljku.

– Sačekaću da zaspe – nastavi on u sebi – pa ću kroz prozor da se iskradem, kao i uvijek.

– A šta bi se desilo kada bi ipak izašao kroz dnevnu sobu, nasmijao se njima i otišao na igralište? – upita ga glas zaintrigirano.

– Vjerovatno, ne, sigurno bih dobio batine kakve nisam u životu.

– I?

– Šta i? Ne bih mogao da hodam normalno sedam dana. – ovaj dijalog ga je zabavaljao.

– I?

– I bio bih u kazni do punoljetstva.

– I? – insistirao je glas.

– I to je to, šta više treba?

– A kada bi opet izašao tako, recimo sutra, nakon svega toga? – nastavljao je glas.

– Opet sve isto. Bio bih biven kao pas. – nasmijao se Vasilije naglas.

– I? – glas je bio uporan.

– Au jebote, al’ si dosadan – pravio se Vasilije iznerviran – I ništa.

– Baš tako – ništa – zaključi glas nejasno i ućuta.

Vasilije iznenada osjeti kako mu se neka toplina skuplja u trbuhu, iza pupka, potom se puni, dobija na snazi i penje naviše, kao vrelina gorušice, ali prijatna, ispunjavajuća vrelina. Kada mu je došla do obraza skočio je na noge vođen do tad nedoživljenim naletom i uputio se ka vratima sobe. Ušao je u dnevni boravak i osmotrio situaciju. Svjetlo iz kuhinje je slabašno osvjetljavalo dnevnu sobu u kojoj su na kauču sjedili jedno do drugoga njegova majka i njegov jedanaestogodišnji brat Branko. Otac je sjedio za foteljom, okrenut mu širokim, dlakavim leđima koja su bila djelimično  pokrivena bijelom treger majicom. Žuta  svjetlost se masno presijavala na njegovoj središnjoj ćeli koja je bila omeđena vijencem sijede kose. Svo  troje su gledali u televizor koji je prikazivao neki stari film. Namjerno je zalupio vratima iza sebe. Jedini koji  je obratio pažnju na to je bio njegov brat.

Vasilije potom krenu ka vratima objavivši svima, budeći i majku i oca iz letargične hipnoze, da ide na igralište i da ga ne čekaju. Malopređašnja tišina bi ponovo uspostavljena, ali samo na tren.

– Vraćaj se u sobu! – razdrao se otac.

Kada se Vasilije na zaustavi na vratima nego ih još otvori i izađe, otac doviknu za njim:

– Zažalićes zbog ovoga! Jel’ ti jasno?!

Šetajući pustim ulicama, tu i tamo osvjetljenim uličnim lampama (tek je pokoja bila ispravna), postade svjestan toga da ga otac uopšte nije udarao do prije dvije godine – bar ne onim intenzitetom i frekvencijom kao od tada. Tek kada je Vasilije počeo da govori naglas svoja mišljenja, koja su uglavnom i bila različita od očevih. Sila je od tada bila jedini način da ga savlada i pokaže da je ipak on – Mirko, otac i glava porodice – pravi autoritet u njihovoj kući. Jedna mačka, koja se šunjala oko zelenog kontejnera mu mjauknu saosjećajno.

Graju sa igrališta je već mogao da čuje i ona priguši sve misli o ocu i stanju u kući. Igralište je bilo punije nego inače. Sve klupe oko terena su bile zauzete. Uz to je bilo i par grupica koje su sjedile na samom igralištu, kao i dva automobila čije su haube služile kao sjedišta a radio aparati kao izvori muzike. Svaki put kada  bi došao na igralište, nešto novo bi mu izmamilo osmijeh na lice. Sada je to bila jedna stona lampa, podignuta na metalni čiviluk i povezana sa akumulatorom jednog od automobila. Njena svjetlost je obasjavala tek nešto više od dva metra u prečniku ali je njen doprinos atmosferi betonskog blejališta bio puno veći. Tu je bio i mali Đole koji je kao i uvijek sa sobom donio svoju platennu ležaljku na kojoj je kroz svoje sunčanice uživao u novopridošloj lampi kao da je majsko Sunce. Vasilije osjeti neizmjernu zahvalnost za ovo igralište koje je za njega  predstavljalo spasavajući dašak svježine u inače memljivom malograđanskom svijetu u kome je rastao i gušio se. Pomislio je da čak i najokrutnije pustinje mora da imaju svoje oaze.  Potom je potražio pogledom svoju ekipu. Prvo na klupama koje su im bile omiljene, a kada ih tamo nije našao, pročešlja i ostatak igrališta. Ugledao ih je na jednoj od klupa pod brezom, čijie su rese, okićene lišćem, nježno se njihale nošene naletima neprimjetnog povjetarca.  Darko je sjedio na klupi  sa dvjema nepoznatim djevojkama, a Mihajlo i Saša su stajali kraj njih. Prvi ga je primjetio Saša i najavi njegov dolazak:

– I evo ga! Stiže naš mrgud, mračan kao i noć kroz koju se iskrao.

Mihajlo prvo stade iznerviran što ga je Saša prekinuo u izlaganju jedne od njegovih teorija, a potom, ugledavši prijatelja kako im prilazi, raširi ruke i usta u širok, iskren osmijeh.

– Došao si ranije nego smo te očekivali. – a potom mu šapnu da cure ne čuju – Mirko požurio večeras u krevet, a?

– Ma jok – odgovori mu Vasilije pozdravljajući ga zagrljajem – pričaću ti.

Darko ga predstavi djevojkama i rekoše mu da čekaju još dvije drugarice. Inače bi zbog toga bio mrzovoljan i nervozan jer nije volio nove ljude u svom društvu. Uvijek bi mu bilo neprijatno i osjećao bi se nepodobnim, pogotovo kada su u pitanju bile djevojke, pogotovo lijepe djevojke. Međutim, ovo veče je bilo posebno, čak i što se toga tiče. Dobaciše mu pivo i Mihajlo ga pozva da učestvuje u razgovoru koji je počeo sa Sašom.

– Pazi ovo – poče Mihajlo – otkrio sam svog duhovnog vođu!

– Šta, Kjerkegor nije više u modi? – začudio se Vasilije.

– Ma kakav on. Ovaj lik je genije, suvi genije moj Vaso – reče Mihajlo u žaru – Zar niste čuli, Bog je mrtav!

– Niče? Bez veze Mihajlo, stvarno bez veze. – reče Vasilije glumeći razočaranost, a Mihajlo ostade zabezeknut u mjestu dok se Saša iza njega tiho cerekao.

– Ćao društvo – prekinu ih novi glas, kome se pridruži još jedno nepoznato „ćao“.

Oni se okrenuše i ugledaše dvije nove cure za koje Vasilije pretpostavi da su to dvije obećane drugarice. Jednu od njih nije poznavao, ali druge se sjećao odnekud. Bila je godinu dana starija od njega. Znao  je i da je pohađala drugu školu u gradu, ali nikako nije mogao da se sjeti kako se zove. Dok se ona upoznavala sa ostatkom ekipe, on je pokušavao da joj se sjeti imena. Dođe red na njega,  ona mu pruži ruku zaustivši da se predstavi ali je on preduhitri:

– Kaća, jel’ tako?

– Katarina, Kaća – potvrdi ona iznenađeno – Jesmo se upoznali već?

– Ne bih rekao – priznade on – ali te znam odnekud. Kako i odakle – pojma nemam.

Ona mu zadrža ruku koji sekund ne govoreći ništa i on dodade stidljivo:

– U svakom slučaju drago mi je što te znam, iako ne znam odakle te znam. A ja sam Vaso.

Potom se svi skupiše oko klupice i počeše da pričaju o svemu i svačemu.  Kao i njih četvorica, i djevojke su voljele rock and roll; kao i njih četvorica , nisu podnosile većinu ljudi iz grada. Dvije od njih su bile u bendu, što  ih je oduševilo, pogotovo Sašu koji je sa jednom od njih uskoro bio u žustroj ali prisnoj raspravi.

 Ubrzo im nestade piva i Vasilije se javi da ode do prodavnice.

– Idem i ja s tobom – javi se Katarina i ustade za njim. Njemu bi drago.

Na putu ka prodavnici su pjevali iz sveg glasa omiljene rock pjesme glupirajući se i skačući po ulicama usput maltretirajući pokoji saobraćajni znak.

– Stvarno, kako me znaš ti? – upita ga ona dok su se vraćali na igralište sa pivom u kesama.

– Tvoj momak radi zajedno sa mojim ćaletom u pilani. – odgovori on.

– Zašto mi nisi rekao tako kad smo se upoznali?

– Tad se stvarno nisam sjetio. A posle kad jesam, činilo mi se krajnje nebitnim – reče on sa osmjehom.

– U pravu si.- složi se ona.

Dok se vraćao kući uživajući u još prisutnom ukusu proteklog druženja nije mu uopšte palo na pamet šta bi moglo da ga čeka tamo. Ni kad je otvorio kapiju, koja je zaškripala izdajnički. Tek kad je kroz prozor i zavjesu ugledao užarenu tačku koja se crveni do usijanja mu je došlo do glave da ga otac čeka. Udahnuo je duboko i krenuo ka pragu. Otac je sjedio u fotelji  i začudo, TV je bio isključen. Jedino što je gorjelo je bila cigareta u njegovoj ruci čiji je crveni sjaj davao nadnaravnu notu njegovim očima.

– Nikad – poče otac hrapavim glasom gledajući i dalje kroz prozor – ali nikad više da nisi uradio tako nešto.

Vasilije samo produži kraj njega.

– Nisam završio s tobom! – prosikta otac kroz zube.

– Znam da nisi. – reče Vasilije mirno – Završićeš kao i svaki put do sad. U kupatilu, sa svojim debelim vojničkim kaišom. A pio sam pivo i spava mi se, pa bih da završimo to što prije.

Otac prvo zinu i oči mu bijesno sijevnuše ali se obuzda nekako i uspjede da rearanžira crte lica u prijatnu masku. – Kako želiš.

Vasilije uđe u kupatilo. Spustio je farmerke i veš do članaka i naslonio se rukama na lavabo pogledavši svoj odraz u ogledalu. Otac uđe za njim i sporim, sigurnim pokretima pravog dželata skide kaiš sa eksera, prođe njime kroz ruke opipavajući grubu kožu i ne rekavši ni riječi naglo zamahnu i udari sina. Plamena traka bola se za trenutak zadrža na koži njegove zadnjice. Ali samo za trenutak. Lavina bola protutnja cijelim njegovim tijelom i koljena mu klecnuše. Dok se još borio sa prvim udarcem, na njegovu kožu stiže i drugi, još jači i Vasilije zamalo ne izgubi svijest. Trepnuo je dva puta – pogledao sebe u ogledalu i stisnuo zube još jače. Potom i treći udarac. Pa i četvrti. Svaki je bio jači od prethodnog, ali je sa svakim udarcem  sve više i više prihvatao bol, dopuštao mu da ga obujmi i postane dio njega. Kod sedmog  je već znao da je pobjedio i iako je osjećao kako mu se  kapljice tople guste tečnosti slivaju niz bedro nije mu bilo žao ni njih, ni toga što neće moći da sjedne normalno narednih sedam dana. Kuća im je bila mala, premala za njih četvoro,ali je  kupatilo, ironično,  bilo izuzetno prostrano . Dovoljno da omogući  Mirku pun domet njegovog zamaha. Prilikom jednog takvog silovitog zamaha Mirku noge prokliznuše naprijed i on završi na leđima. Tada ga je Vasilije prvi put pogledao od kako su ušli u kupatilo. Izvio je jedan od brka u nagovještaj osmijeha i upitao oca:

• Jel’ to znači da si završio?

Nije značilo. Umjesto odgovora otac mu skoči brzinom neočekivanom za čovjeka njegove konstitucije i nastavi sa prethodnim poslom šaljući udarce što je jače i brže mogao. Nakon desetak udaraca se konačno zaustavio drhatajući od umora, trudeći se da dođe do daha. Okačio je kaiš na ekser i uputio se ka spavaćoj sobi.

Vasilije uzdahnu sa olakšanjem, potraživši pritom čist peškir da obriše krv sa nogu i rana. Potom ugasi svjetlo u kupatilu i uđe u svoju sobu. I tako otac i sin pođoše na počinak. Otac premoren, zadihan i uplašen, a sin nasmijan, ponosan i slobodan.

Spavao je dugo, skoro do podneva, a kada se probudio napravio je grešku i pokušao da savije nogu u koljenu. Svježe formirane kraste popucaše i zadnjica mu vrisnu od bola. Vasilije protrese glavom kao da je bol samo ostatak odsanjane noćne more. Polako se podigao sa kreveta, presvukao krvavo rublje i krenuo ka kuhinji. Tamo je njegova porodica doručkovala i po zabrinutim pogledima brata i majke zaključi da su oboje, u tišini svojih soba, svjedočili sinoćnjoj predstavi. Vasilije namignu bratu  i izađe iz kuće uputivši se ka igralištu. Ovoga puta niko nije vikao za njim.

 Svi su već bili tamo. Darko, Mihajlo i Saša su igrali basket sa Kaćinim drugaricama dok je ona sjedila na klupi posmatrajući ih u dokolici. Njoj se prvoj javio, suptilnim osmjehom, a potom i ostalima.

– Hvala bogu pa ne kasniš – reče Saša ironično – ‘Ajde upadaj!I ti Kaća isto!

– Ne mogu ljudi, otac me sinoć razbio od batina. Dupe mi se crveni kao jabuka – izjavi Vasilije iskreno.

Drugovi mu zastadoše sa igrom i pogledaše se među sobom. Lopta je tmulo odskakivala betonom, ali ubrzo i ona utihnu. Iako su znali kakav je njegov otac, i iako je i on znao da oni znaju, nikada o tome nisu govorili. Neprijatnu tišinu je prekinuo jedan ženski kikot. Kaća je držala ruku na ustima pokušavajuči da se savlada od smijanja. Vasilija je to zabavljalo i on pogleda ljubopitljivo ka njoj. Kao odgovor ona skloni šiške sa desne polovine lica otkrivajući masnicu koja je ovjenčavala njeno oko.

– I mene je momak!

Vasilije se joj se pridruži u smijanju iskreno fasciniran njenom reakcijom.

– Odosmo nas dvoje dole na kej da nabacimo boje – reče Kaća ustajući sa klupe. – a vi, kad vam dosadi ta lopta, dođite do nas.

Ona je išla ispred njega pjevušeći neku, njemu nepoznatu, melodiju.

– Momak kažeš? – viknu on za njom

– Bivši. – dodade ona zaustavljajući se u hladu da ga sačeka.

On je sustiže zagrlivši je jednom rukom oko vrata. Ona prihvati njegovu ruku svojom i nastaviše ka vodi.

Sunce je već davno prestalo da prži kada se zaputio kući, i za razliku od prošle noći, ovog puta je razmišljao o kazni koja ga čeka. I otac i majka  i brat su sjedili u dnevnom boravku gledajući reprizu sinoćnjeg filma. Prošao je kraj njih bacivši pogled samo ka Branku koji ga je zabrinuto pogledao. Vasilije mu opet namignu i produži ka sobi. Bacio se na krevet i počeo da broji u sebi. Na pet je zamišljao oca kako proteže vratom, bijesan, spremajući se za isporuku nove „vaspitne“ porcije. Na deset ga je vidio kako ustaje sa fotelje. Na petnaest je pogledao u crnu kvaku na vratima očekujući da se pokrene na dole svakog trena. Šesnaest, sedamnaest – ništa. Osamnaest, devetnaest, dvadeset – ništa…

Autor: Brano Marković

Fotografija: favim.com