10 sep TAMO ME NIŠTA NE BOLI

Tako smo kratko na ovom svijetu da o tome nemamo vremena pošteno ni razmisliti. Svi naši strahovi i sve naše predrasude ponekad nas drže okovanima u nevidljivom kavezu a upita li nas netko zašto jednostavno ne odšetamo van i prepustimo se instinktima samo nemoćno sliježemo ramenima i skrušeno odgovaramo kako je to jednostavno oduvijek tako. I oni prije nas i oni poslije nas živjeti će u prozirnim kutijama izrađenim od vlastitih limita. Ponekad razmišljam služimo li nekome iznad nas kao lutka na koncu i da li je uopće moguće vlastitu energiju usredotočiti u vlastiti napredak čineći stvari koje će mnogima izgledati bizarno ali ako samo malo bolje pogledamo spoznati ćemo da su oni koji upiru prstom u nas zarobljenici tih istih nevidljivih kutija koje postaju sve manje i manje a njihov krik posljedica je nedostatka ideja i prostora a da toga nisu ni sami svjesni. I prođe tako svačije vrijeme a sve utone u zaborav i pamti nas se samo po onome što smo bili a ne onome što jesmo jer na kraju smo samo sjećanje. I tu kreće priča koju neću nikada zaboraviti i koja mi je dala materijala za razmišljanje. Neki vjerovali ili ne imaju hrabrosti izaći iz nevidiljivih kaveza…

Oduvijek sam živio sa predrasudom da je ronjenje sport za odabrane i da je granica između ronioca i astronauta zapravo jako tanka. U prilog mojoj tezi išla je i činjenica da sam na brodovima i zaronima sretao uglavnom sredovječne osobe u sasvim zavidnoj da ne kažem i izvrsnoj kondiciji. S vremenom sam razvio stereotipno mišljenje o roniocima vjerujući da su muskulatura i sportske predispozicije ipak dvije najvažnije stvari. Na svakoj idućoj razini obuke instruktori su mi uporno ponavljali kako je sve u glavi upirući pritom prstom u moje čelo. Često bi ih gledao podsmješljivo uzdajući se u činjenicu da sam od osnovne škole vezan za vodene sportive i kako su mišići ispod vode sigurniji od “glave”. I tako sam stigao do statusa instruktora a to znači i do prilike da ja drugima upirem prstom u čelo i kao mantru ponavljam “sve je u tvojoj glavi”. Iako sam sve obuke uspješno položio i dalje je ta rečenica ostala visiti u zraku odnosno ni sam nisam bio svjestan njenog značenja. Nadao sam se da mi razmišljanje o njenom pravom značenju neće biti potrebno ali sudbina se u životu često za sve pobrine i nagna vas da se preispitate onda kada to najmanje očekujete…

-Predrag imaš jednu klijenticu za zaron sutra. Hoćeš li moći? Instinktivno sam se okrenuo očekujući uobičajeni tip osobe sportskih karkteristika međutim ispred mene su stajale moja kolegica Nicoletta i starija gospođa koja je u ruci držala torbu sa kariranim uzorkom kakvu bakice inače nose sa sobom na tržnicu. Nasmijao sam se pogledavajući lijevo i desno i onda sam zbunjeno upitao:

-A gdje je ta klijentica?

Nicoletta se nasmijala i pokazala prstom na bakicu.

-Evo ovo je naša klijentica , iz Rusije je…upoznajte se i sve dogovorite jer ja moram puniti zrak u ronilačke boce. Jedva sam održao mirnoću na svom licu i nesigurno joj pružio ruku nastojeći da ne uoči ni najmanji trag izviranja mojih predrasuda. Promucao sam na engleskom svoje ime i kako mi je drago na što mi je sramežljivo pružila ruku i tiho izgovorila: “My name is Vjera.”

-O Vera, uzviknuo sam. I ovdje je to ime u uporabi.

-Njet Vera, Vjera, naglašavajući ovo “J” kao da se radi o ogromnoj pogrešci. Brzo sam se ispravio. Vjera, Vjera, na što je zadovoljno klimnula glavom.

-Može sutra u 10 ujutro Vjera?

-Of course…see you on 10:00 a.m.

Rukovali smo se prilično nesigurno a pogled sam ostavio fiksiran na njoj još dugo dok je sporim staračkim koracima odlazila prema uzbrdici kraj bazena “Kantrida” a u rukama joj se njihala torba sa kariranim uzorkom. Odavala je dojam da će zaista sada svratiti na tržnicu i kupiti kilo trešanja. Pitao sam se kako je moguće da ima vlastitu ronilačku opremu. Sve osim boce sa zrakom i pojasa sa olovima. Pa meni je k vragu trebalo pet godina da polako sve skupim i još nemam sve. Podsjetilo me na scenu iz filma “Balkanski špijun” u kojem Ilija Čvorović gledajući čekovnu knjižicu svog podstanara pitajući se kako je ovaj sve to zaradio a na opasku svoje žene kako je dotični radio u Francuskoj klimajući glavom i pogleda uperenog u daljinu nemoćno konstatira:

-A koliko sam ja radio… Iduće jutro nervozno sam pogledavao na sat. Još koja minuta i otkucati će 10. – Ma nema šanse da se pojavi, pomislio sam. Sigurno ju je jutros uhvatila reuma ili se zadržala na tržnici. Kako sam uopće i pomislio da će doći.

Nicoletta se nasmijala i dobacila mi na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika: -Ti vidiš da ona ne zna ništa i da će u vodi biti loša.

-Ne mora značiti. Znalački sam ustvrdio ali ipak sam potajice priželjkivao da se ne pojavi.

Točno u 10 poznata torba se pojavila na horizontu. Svatko tko se bavi ronjenjem sumnjičavo bi zavrtio glavom i upitao se kako će sve to skupa ispasti.

Dan prije zahvaljujući googleu pripremio sam par rečenica na ruskom tek toliko da razbijem led. Ništa spektakularno…dobar dan, kako ste, moje ime je… Upalilo je. Vjera se iako je do tada odavala dojam smrtno ozbiljne žene konačno prvi put nasmijala. Spremno sam prihvatio kariranu torbu i odložio je na vješalicu. Sjeli smo za stol i krenuo sam sa pripremom za zaron odnosno brifingom ali prije toga pred nju sam stavio izjavu u pisanom obliku kojom potvrđuje da zaron provodi na vlastitu odgovornost te da nema nikakvih zdravstvenih problema. Pažljivo je čitala tekst. Većina mladih samo letimično pročita nekoliko rečenica i potpiše se kako bi što prije krenuli sa zaronom ali dojmilo me se njeno pažljivo proučavanje pravila. Sa ozbiljnim izrazom lica potpisala je izjavu i odmjerila me kao da mi poručuje “evo svoju sigurnost stavljam u vaše ruke.”

-Koliko imate godina Vjera?

-Šezdjeset četiri.

Na trenutak sam zastao i podigao pogled. Ujutro prilikom odlaska na posao u mjesnom autobusu srećem većinu njene generacije. Uglavnom su to već ljudi na kojima je život ostavio traga i koji hvataju jutarnje sate za odlazak na tržnicu jer bi ih svako odgađanje moglo koštati života. Ništa bolje mi ni ona nije izgledala uz činjenicu da je bila i poprilično krupna.

-Koliko vam olova treba Vjera? Znam da nije pristojno pitati ali koliko imate kila? U ronjenju je to uobičajeno pitanje jer se time određuje koliko olova na pojasu treba ronioc.

-104. Tiho je odgovorila i spustila pogled.

Nastavio sam sa pitanjima održavajući jednoličan profesionalni ton kako bih naglasio da nemam predrasuda ali iznad glave su mi treperila bar tri upitnika. Dakle pred sobom sam imao stariju krupniju ženu koja je prije mjesec dana dobila ronilačku dozvolu. Pitao sam se kako li je samo uspjela proći sve zahtjevne vježbe ali onda mi je sama ponudila odgovor. Položila je ronilački tečaj u Egiptu. U slobodnom prijevodu: “Ljubav se zove novčanicom tvojom”.

Oblačenje odijela izazvalo je pozornost lokalnih prolaznika. Krupne kapi znoja slijevale su se niz njeno lice. Iz petnih žila povlačio sam njene rukave prethodno ih sapunjajući šamponom. Sada ju je već vidno obuzeo sram. Počela se opravdavati kako uvijek ima problema i kako je debela i kako je stara. Sjetio sam se svog instruktora Ferde i njegovih savjeta na tečaju za divemastera. Često sam se pitao zašto toliko pažnje posvećuje psihologiji i odnosu sa klijentima. Očekivao sam da ću kao divemaster raditi na praktičnim vježbama više nego ikada ali ispalo je da sam proveo sate i sate na satovima psihologije. Sad znam zašto je inzistirao na tome. Pogledao sam je suosjećajno i umirio riječima da se ni ja u svojim počecima nisam mogao brzo obući. Umirila se i konačno smo uspjeli. Teška ronilačka boca opteretila je njena staračka leđa. Sporo smo hodali do plaže. Pridržavala se za ogradu i svaki sam tren očekivao da ću je morati podizati nakon kotrljanja po stepenicama.Ipak konačno smo ušli u more. Molećivo me pogledala: Možete li mi pomoći obući peraje?

Znate ja imam veliki trbuh i ne mogu se sagnuti.

-Naravno. Ništa ne brinite Vjera. Dok sam joj pod vodom navlačio peraje sjetio sam se Nicolettinih riječi: -Ti vidiš da ona ništa ne zna.

Za nekoliko minuta došli smo do točke zaranjanja. Pokazao sam joj palcem prema dolje i krenuli smo u najveći izazov. Kroz misli mi je prolazilo svašta. Pitao sam se hoće li fizički moći izdržati zaron? Kakva joj je plovnost? Hoće li biti problema a usporedo s time morao sam joj zaron učiniti i zabavnim iskustvom. Prvih nekoliko minuta iznenadila me svojim odlučnim zaranjanjem. Savršeno je kompenzirala uši i jedan do drugoga krenuli smo prema 12 metara dubine. Minute su prolazile. Povremeno bi se počela nekontrolirano okretati naglavačke ali hitro bih je ispravio držeći je za ventil boce.S vremenom mi je ta njena nezgrapnost postala i simpatična. Poput male bebe počela bi se vrtiti kao da se nalazi u bestežinskom stanju ali napredovali smo sa svakim zamahom peraja. Pokazao sam joj našu potopljenu barku, zatim našu prekrasnu školjku perisku a prošli smo i pored podvodnog tunela. 40 minuta razgledavanja podvodnih čarobnih pejsaža proletilo je za tren i nakon početnog nepovjerenja preplavio me osjećaj ponosa što smo sve uspjeli savladati. Pri izlasku iz mora pala je na koljena pod teretom boce. Pomogao sam joj da se pridigne međutim ponovno je nemoćno pala. Počela mi se izvinjavati kako nema snage i kako me dovodi u nezgodnu poziciju na što sam samo uz smješak odmahnuo rukom i veselo je položio na leđa skinuvši tešku opremu sa nje. Dok sam nosio svoju i njenu opremu prema klubu povukla me za lakat i sa suzama u očima počela pojašnjavati:

-Jako mi je žao što morate tegliti opremu za mene ali znate nemam puno snage međutim ja toliko volim roniti da mi je to jedini trenutak u kojem se osjećam sretno. Moj muž je nedavno umro i cijeli smo život sanjali o tome kao ćemo upisati tečaj ronjenja no nažalost umro je ne ispunivši san. Nismo imali hrabrosti. Uvijek je nešto bilo. Ili nismo imali novaca ili smo bili zaposleni ili smo bili stari. Kad je umro jednog sam dana šetala uz more i rekla sama sebi kako ću početi roniti. I tako…evo me a vi sad radi mene teglite ove teške boce. Nemojte se molim vas ljutiti ali tamo me ništa ne boli. Pritom je pokazala prema moru. Ne osjećam se staro, ne osjećam tugu, ne osjećam kostobolju…tamo dolje sam istinski sretna.

Odložio sam tešku opremu na sjajne kamene oblutke i uhvatio je za rame.

-Divim vam se Vjera i znate što? Nikada nemojte odustati od ronjenja. Ne brinite se za vašu vještinu. Ne brinite se ni za to što se sada osjećate nemoćno jer ja nosim vašu opremu. Čast mi je što ste ronili sa mnom. Pokazao sam kažiprstom prema njenom čelu: Znate Vjera, sva ograničenja su samo u vašoj glavi.

-Hvala vam od srca mladiću jer priuštili ste mi nezaboravan zaron i znate što? Sve što ste mi obećali pokazati to ste i ispunili.

Vjera i ja poput starih prijatelja ispirali smo ronilačku opremu smijući se bez prestanka. Netko sa strane pomislio bi da sam pozvao svoju baku na ronjenje. Izmjenili smo kontakte i zagrlili se na rastanku. Nakon nekoliko dana primio sam poruku: Hvala još jednom i vidimo se iduće godine ako poživim. Pozdrav iz Moskve. Najbolji ste! Preplavio me neopisivi ponos. Zaranjao sam i nakon toga ali Vjera je ostala zauvijek u mom sjećanju. Pokazala mi je kako život nije u nevidljivom kavezu i kako snove i ciljeve treba ispunjavati dok smo još pod ovim suncem. Pokazala mi je što možemo učiniti snagom volje ako vjerujemo u konačni ishod. Iskreno se nadam da će Vjera imati još puno zarona i da će njen suprug imati još puno razloga za ponos gledajući je kako zaranja tamo gdje je ništa ne boli…

Autor: Predrag Šneler

Fotografija: Predrag Šneler